Kada bi tamo nekad krajem 90tih godina prošlog vijeka neko rekao Sarajliji, koji je čitavu agresiju na BiH proveo u opkoljenom gradu u kojem je tokom krvavog perioda (1992.-95.) izgubio mnoge svoje prijatelje i najmilije, da u Srbiji postoji veliki broj onih koji nisu bili u totalnom „miloševićevskom“ medijskom mraku i koji su tokom opsade grada bili na strani bh. građana i molili se svaki dan da ubijanje prestane, on bi tada, onako s još svježim ratnim ranama, vjerovatno na to reagovao s nevjericom i s velikom dozom sumnje povjerovao u to.
Jer, tako je bilo tada, u Sarajevu u kojem je ubijeno preko 11.000 građana od čega više od 1.600 djece, ili bilo kojem drugom bh. mjestu koje je pretrpilo razaranje i ubijanje, nisi mogao i smio vjerovati nikome i ničemu što je dolazilo sa one strane Drine.
Međutim, uvijek postoji i postojati će ono „svjetlo u tami“, mozgovi koji su ostali nezatrovani, obrazovani ljudi koji su ostali neiskvareni, otvorenog uma i svjesni svega. I što je najvažnije oni koji će u javnost izaći sa svojim stavom i mišljenjem pa taman time rizikovali i sopstvenu sigurnost.
Nedavno je za naš portal govorio poznati advokat iz Srbije Čedomir Stojković, čovjek koji je nedavno položio cvijeće na grob Blerine Jashari, sedmogodišnje djevojčice ubijene za vrijeme rata na Kosovu. A trebalo je nazad u Srbiju.
Ovog puta čast nam je bila da razgovaramo s još jednim zdravim umom u liku uglednog beogradskog profesora dr. Ivana Videnovića. Da skratimo, rođen je u Beogradu 1965., diplomirao je u oblasti eksperimentalne fizike na Univerzitetu u Beogradu, magistrirao je na istom fakultetu u oblasti Kvantne optike, da bi doktorirao na Institutu za fiziku Univerziteta u Bazelu u Švicarskoj u oblasti Fizike kondenzovanog stanja.. Usput da spomenemo da je objavio već dvije monografije.
Drugačije vrijeme…
Da fizika nije jedino u čemu je profesor Videnović dobar pokazuju njegovi javni istupi na društvenim mrežama i intervjui za balkanske medije, a tokom kojih ovaj Beograđanin pokazuje kako još ima nade za Balkan, za Beograd, za Srbiju…
Razgovarali smo s profesorom Videnovićem o svemu pomalo. O aktuelnoj političkoj situaciji na Balkanu s naglaskom na Srbiju i odnose prema BiH, ili precizinije prema manjem bh entitetu, Republici Srpskoj, o „Vučićevim izborima“, o „zveckanju“ oružjem, utjecaju Rusije i tako dalje…
Mi, Bosanci i Hercegovci, koji smo u balkanskim ratovima devedesetih najviše stradali i izgubili, opravdano se i najviše ježimo od novih sukoba jer ovdje je ovaj hrabri i herojski narod toliko „ubijen u pojam“ ratom da je svakome preko glave priče o novim sukobima, otcjepljenjima, naoružavanju…
Ipak, prvo pitanje je bilo da li narodi, pošteni ljudi, u regiji, u BiH, Hrvatskoj, Kosovu, Crnoj Gori, Srbiji… imaju pravo kad kažu da je “belaj na ovim prostorima daleko od svog kraja“ i da će se ponovo desiti neki veliki sukob?
– Ja sam optimista. Možda je to neka moja lična perspektiva, ali što vrijeme više prolazi, meni se novi „belaj“ na ovim prostorima čini sve manje vjerovatnim, izjavio je na početku intervjua profesor Videnović.
Obrazložio je i zašto tako misli.
– Više je razloga za to. Najprijje, drugačije je vrijeme. Vrijeme je visokih tehnologija i socijalnih mreža i ljudi iz raznih krajeva našeg regiona su bliže jedni drugima i bolje se poznaju nego s kraja 80-ih godina. Iako smo tada bili u jednoj državi, neki ljudi su živjeli u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, i nije im bilo baš tako jednostavno komunicirati. Čak i ljudi iz kulturnog miljea, koji su živjeli boljim životom od običnog svijeta i bolje se međusobno poznavali, i su oni se susretali tek po jednom godišnje na nekim Pulskim festivalima i beogradskim FEST-ovima i BITEF-ima, ističe Ivan.
– Zato je tada bilo moguće ljudima prodati priču o zlim Hrvatima, Srbima, Muslimanima i pokrenuti ratove s političkih vrhova naših balkanskih provincija, a svi ratovi na ovim prostorima su pokrenuti s vrha. Nisu se građani Jugoslavije posvađali i zamrzili, nego su ih političke elite nahuškale jedne na druge. Sada bi im to bilo puno teže. Mi danas pratimo svakodnevno jedni druge, kao bliski prijatelji, upoznajemo češće i bolje razmišljanja Srba, Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca, Albanaca nego što razgovaramo sa sopstvenim prijateljima u realnom životu. Mi danas dnevno čitamo ljude poput Dina Mustafića, Danila Marunovića, Vetona Suroija, Basare ili Milivoja Bešlina. I hajd’ ti sad pokreni nekakav novi rat. Neće to baš tako lako ići, rođaci.
Niti ima JNA, niti su komšije sjedele…
Potom je naglasio da ni, slobodno možemo reći, narodne „nacionalističke ikone“ nisu ono što su nekad bile.
– Drugi razlog je što je ovo novo vrijeme ogolilo i ove naše “rođake”. Nisu to neke polumitske ličnosti koje povremeno siđu s neba i obrate se građanima. Ne, oni su, takvi, šuplji i praznoglavi, svaki dan ljudima pred očima. Pa ljudi ne bi Vučiću, Dodiku, Željki, onom polugolom Stanivukoviću ili onom glumcu što je heroin zamijenio tamjanom povjerili ni kera da im prošetaju, a kamoli svoje i živote svoje djece. Pa nećeš valjda u rat ići za njima? Pa ne žive baš budale ni u Republici Srpskoj, ni u Srbiji. Srbinu je najviše stalo do komfora, smatra Videnović.
O svakodnevnoj priči o naoružavanju Srbije, napetosti na Kosovu i Crnoj Gori, Dodikovoj konstantnoj retorici i otcjepljenju i Hrvatskoj koja sve to pomno prati, kaže:
