O institucionalnom pristupu kulturi sjećanja za Preporod govori dr. Muamer Džananović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
PREPOROD: Prošlo je 30 godina: koje su ključne institucionalne, društvene ili pravne prilike propuštene u BiH kada je riječ o njegovanju kulture pamćenja na genocid, suočavanju s negiranjem, gdje smo najviše zakazali?
DŽANANOVIĆ: Tri decenije nakon počinjenja genocida nad Bošnjacima i izvršenja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, iako se dosta uradilo, evidentan je dubok institucionalni, društveni i pravni deficit u pristupu kulturi pamćenja, borbi protiv negiranja i promociji pravne i historijske istine. Najveći institucionalni propust jeste nepostojanje sistemski utemeljene strukture koja bi kontinuirano, planski i koordinisano djelovala u domenu naučnih istraživanja, pamćenja, edukacije i podrške žrtvama i svjedocima, ali i sistemski se provodile mjere na kompletnoj teritoriji države na suočavanju s počinjenim genocidom. Umjesto toga, svjedočimo djelovanju pojedinačnih aktera i projekata bez dugoročne sistemske strategije, bez predanosti države i institucija kao nosioca obaveza čuvanja pravne i historijske istine i zadovoljenja pravde.
Nije uspostavljena centralna institucija s jasnim nadležnostima, adekvatnim budžetom i kadrovskim kapacitetima, niti razvijena državna strategija koja bi se sistematski bavila suočavanjem s genocidom, istraživanjem, edukacijom i promocijom istine o genocidu. Istovremeno, naučna istraživanja – iako često ostvaruju visoke rezultate i doprinose razumijevanju genocida – nisu dobila ni približno pažnju, valorizaciju niti podršku koju zaslužuju. Naučni projekti se nerijetko izjednačavaju s površnim, često populističkim štivima, koja imaju kratkoročan medijski odjek, ali ne posjeduju nikakvu trajnu vrijednost.
Ne postoje značajniji grantovi za provođenje naučnih istraživanja genocida i ratnih zločina. Takav odnos prema naučnom radu i znanju je dugoročno neodrživ i štetan. Možda zvuči neobično, ali ako vam kažem da sam na čelu ustanove koja nema vlastiti smještaj, već boravi u podstanarskim prostorijama – neadekvatnim za razvoj ustanove, gdje smo tek kroz kantonalni budžet za 2025. godinu dobili sredstva za plaćanje dijela troškova zakupa i režija, onda to dovoljno govori o općem odnosu prema ovoj oblasti. Nemamo dovoljna sredstva za naučnoistraživački rad, publiciranje knjiga u adekvatnim tiražima, organizaciju naučnih skupova, a nemamo nikakvu mogućnost za prevođenje naših izdanja. Povremeno, kroz prijave na javne pozive ili direktne razgovore s pojedinim premijerima, ministrima i drugima uspijemo osigurati podršku za pojedini projekt, događaj ili izdanje knjige. Međutim, to nije rješenje – to su parcijalni, ad hoc odgovori na potrebe koje su sistemske i dugoročne. Takav model podrške ne omogućava strateško planiranje, kadrovsko jačanje, razvoj kapaciteta ni kontinuitet rada. Borimo se, ali sve pomenuto kreira ozbiljna ograničenja u pogledu rezultata i uticaja našeg rada. Dakle, jedan od ključnih problema ostaje izostanak sistemske, stabilne i institucionalne podrške.
U pravnom smislu i pored donošenja izmjena Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u kontekstu zabrane negiranja genocida i zabrane glorifikacije ratnih zločinaca, njegova implementacija ne postoji, ili je nedavnom prvostepenom presudom u jednom predmetu - simbolična. Ne postoji funkcionalan sistem za prijavu, monitoring i procesuiranje djela negiranja. Zakon je postao političko sredstvo umjesto instrumenta pravde.
Društveno, propustili smo da izgradimo most između akademske zajednice, civilnog društva i političkih struktura. Umjesto sinergije, prisutna je instrumentalizacija znanja ili potpuno ignorisanje njegovih potencijala. Bez ozbiljne promjene paradigme – od estradizacije sjećanja ka institucionalizaciji pamćenja – suočeni smo s opasnošću da istina ostane prešućena, zaboravljena ili trajno relativizirana.
Izbjeći upadanje u zamku viktimološkog diskursa
PREPOROD: S obzirom na to da živimo u eri desnice koja narativ o žrtvama gura na marginu, kako Bošnjaci trebaju redefinirati svoju strategiju sjećanja i prisustva u javnoj sferi u narednih 10–15 godina?
DŽANANOVIĆ: Kultura pamćenja genocida ne bi trebala biti ograničena na bošnjački etnos, već bi trebala imati primarno obilježje integralne bosanskohercegovačke kulture pamćenja, koja se već odavno spontano nameće uprkos svim postojećim i vidljivim ograničenjima. Kultura pamćenja, u smislu njenog konceptualnog razvoja, ne bi trebala uzmicati pred političkim ograničenjima i negativnim političkim kontekstom. Možda su izmjene Krivičnog zakona u kontekstu zabrane negiranja genocida i Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici indikatori da su, uprkos brojnim političkim ograničenjima i institucionalnom negiranju genocida, moguće značajne promjene u onome što se popularno naziva kulturom sjećanja i pamćenja.
U savremenom geopolitičkom kontekstu, gdje desničarske tendencije sve češće marginaliziraju narative o žrtvama, Bošnjaci bi trebali promišljeno redefinirati svoj pristup kulturi pamćenja. Pamćenje se ne može graditi reaktivno i isključivo kroz komemorativne prakse. Potrebna je proaktivna, strateški osmišljena i međunarodno umrežena strategija koja se temelji na znanju, presudama, istini i univerzalnim vrijednostima.
Pamćenje mora biti integrisano u institucionalne politike kroz kontinuirano ulaganje u nauku, digitalizaciju, arhive, prevođenje knjiga, međunarodno akademsko umrežavanje i nove obrazovne tehnologije. Poželjno je izbjeći upadanje u zamku viktimološkog diskursa. Izlazak iz viktimološkog diskursa ne znači negaciju vlastitog sjećanja na zločin – naprotiv, to je korak ka njegovoj univerzalizaciji. Bošnjačko iskustvo genocida mora postati relevantno ne samo unutar kolektivne memorije naroda kojem pripadamo, nego i u globalnim debatama o ljudskim pravima, prevenciji genocida i borbi protiv ekstremizma. To je način da se balansira moralna obaveza prema žrtvama i osigura pragmatičan pristup političkoj i diplomatskoj stvarnosti. To je jedan od načina da naša prošlost postane dio univerzalnog humanističkog narativa, a ne ostane isključivo u granicama naše nacionalne traume.
Krivične prijave za ratne zločine i negiranje genocida
PREPOROD: Zašto u Bosni i Hercegovini ne postoji prototip aktivističke pravne mreže (kao npr. kod Jevreja) koja bi kontinuirano dokumentirala i prijavljivala negiranje genocida? Je li ključni problem nedostatak naše volje ili kapaciteta?
DŽANANOVIĆ: Riječ je o ozbiljnom i dugoročnom deficitu u kulturi pamćenja genocida nad Bošnjacima, koji, nažalost, nije ograničen samo na segment negiranja genocida. Taj deficit se ogleda i u nedostatku sistemskog praćenja i prijavljivanja potencijalnih ratnih zločinaca.
Kada već govorimo o procesuiranju ratnih zločina i negiranju genocida, koliko sam upoznat, postoji problem izražene ograničenosti istražiteljskih kapaciteta unutar policijskih organa, naročito u Federaciji Bosne i Hercegovine, što vjerovatno rezultira manjim brojem godišnjih krivičnih prijava za ratne zločine i negiranje genocida. Smatram da bi nadležni organi hitno trebali pristupiti izmjenama struktura i sistematizaciji radnih mjesta koja se odnose na istraživanje ratnih zločina, kako bi se povećala efikasnost i proaktivnost u procesuiranju unutar institucija koje su nadležne za taj segment. Kada je riječ o radu Tužilaštva, moje je mišljenje da je ono, nažalost, u velikoj mjeri izloženo političkom uticaju i izuzetno ispolitizirano, što dodatno otežava borbu za pravdu i onemogućava dosljedno procesuiranje odgovornih za najteže oblike ratnih zločina.
Nepostojanje funkcionalne pravne mreže za borbu protiv negiranja genocida rezultat je istovremenog nedostatka političke volje i institucionalnih kapaciteta. Jednako tako, izostaje politička odluka da se formira održiv sistem koji bi kontinuirano pratio, dokumentovao, prijavljivao i procesuirao slučajeve negiranja genocida. Naše pravosudne institucije su, nažalost, podložne političkom uticaju i pritiscima. Bez nezavisnog pravosuđa i strateškog plana djelovanja, svaki napor ostaje na plećima pojedinaca koji, ma koliko god bili predani, ne mogu nositi teret institucionalne borbe za istinu i pravdu. Ako se takvo stanje nastavi, svaka borba za istinu će ostajati u sjeni oportunizma, a pravda će biti žrtva političke kalkulacije.
Jasno je, zbog našeg uređenja i političkih odnosa, da nam je potrebna međunarodna podrška – ne samo u smislu političkog pritiska. Međunarodna zajednica može imati ključnu ulogu u osnaživanju domaćih aktera koji se bore protiv negiranja i revizionizma.
Još jedan bitan segment koji moramo pomenuti jeste izostanak sistemske podrške svjedocima zločina: pravne, psihološke i druge. To je još jedan znak koliko su naši sistemi nedovoljno pripremljeni i angažirani. Žrtva je prečesto ostajala potpuno sama, bez ikakve pravne, psihološke ili sigurnosne podrške. Paradoksalno, danas svjedočimo i situacijama u kojima isti počinitelji vrše dodatno nasilje nad žrtvama, prijeteći im ili vršeći pritiske kada se one pojave u svojstvu svjedoka pred sudom.
Predugo smo potcjenjivali efekte negiranja genocida
PREPOROD: Šta poručujete institucijama i civilnom društvu nakon posljednjeg primjera negiranja (npr. Dodika, nakon odlaska iz Tužilaštva)? Koje konkretne zakonske, obrazovne ili institucionalne promjene su neophodne da se takvi ispadi spriječe i sankcioniraju?
DŽANANOVIĆ: Najprije, zakon mora postati operativan – bez izuzetaka i selektivne primjene. Pravda mora biti slijepa za političke funkcije, etničku pripadnost ili društveni status. Tek kada se to desi, građani će steći povjerenje u institucije, a negatori će znati da je cijena negiranja visoka i neizbježna.
U obrazovanju je nužno uvesti obavezne sadržaje zasnovane na presudama međunarodnih sudova. Umjesto relativizacije, historijsko obrazovanje mora nuditi sudski potvrđene činjenice. Problem obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini je višeslojan – od otvorenog negiranja u entitetu RS i kantonima s „hrvatskom“ većinom, do neujednačenosti u kantonima s „bošnjačkom“ većinom. Takav sistem ne može obezbijediti prijeko potrebno utvrđivanje istine, što je jedna od osnovnih obaveza svakog društva u postgenocidnom kontekstu.
Treće, edukacija o negiranju genocida mora postati sastavni dio obuke javnih službenika, pripadnika pravosuđa, policije i medija. Neophodno je jasno definisati šta je negiranje, koje su njegove forme i koje posljedice izaziva.
I konačno, kako sam i u prethodnom odgovoru rekao, međunarodna zajednica, kroz ovlasti koje ima, mora izaći iz faze indifernosti. Negiranje genocida nije lokalni folklor, već ozbiljna prijetnja miru, izgradnji mira i međunarodnom poretku zasnovanom na pravdi – pravdi kao univerzalnoj vrijednosti koja podrazumijeva priznanje zločina, odgovornost počinilaca i dostojanstvo žrtava. Mislim da smo kao društvo predugo potcjenjivali efekte negiranja i njegov razoran potencijal.
Udžbenici, kurikulumi i javni diskurs često relativiziraju zločine, izostavljaju međunarodne presude i promoviraju narativ o „građanskom ratu“, što je u direktnoj suprotnosti s pravno utvrđenim činjenicama. To je rezultat politički vođene obrazovne politike koja afirmira etnonacionalnu interpretaciju prošlosti. Umjesto toga, potrebna je reforma koja će uvesti obavezu poštivanja presuda međunarodnih sudova kao minimalnog konsenzusa.
Najopasniji oblik poraza pamćenja i istine
PREPOROD: Zašto se i u dijelu bošnjačkog obrazovnog prostora o tim temama često govori stidljivo, fragmentarno i bez jasne institucionalne strategije? Je li to rezultat političkih kompromisa ili nedostatka stručne inicijative?
DŽANANOVIĆ: Vjerujem da sam se na ovo pitanje već donekle osvrnuo u prethodnim odgovorima. Radi se o kompleksnoj kombinaciji političke kalkulacije, nedostatka znanja, institucionalne neodgovornosti i deficita adekvatnog stručnog kadra. Umjesto sistemske strategije, obrazovni proces se često oslanja na improvizaciju i entuzijazam pojedinaca. U mnogim kantonima ne postoji kontinuirana edukacija nastavnika, niti sveobuhvatni nastavni paketi. Bez temeljitih sistemskih promjena, teme od vitalnog značaja za identitet, kao i za pravnu i historijsku istinu, ostat će marginalizirane. Nakon trideset generacija i nove generacije će nastaviti odrastati bez znanja o vlastitoj historiji, što predstavlja ozbiljnu i dugoročnu opasnost po bosanskohercegovačko društvo.
PREPOROD: Koji će, po Vama, biti najveći izazovi za Bošnjake u narednim godinama kada uzmete u obzir svu ovu političku, pravnu, društvenu situaciju u Bosni i u regionu?
DŽANANOVIĆ: Generacija preživjelih svjedoka genocida i drugih ratnih zločina prirodno se smanjuje, a s njihovim odlaskom gubi se i živi glas istine, neponovljiva autentičnost njihovih svjedočenja. Paralelno s tim, nove generacije odrastaju u medijskom i obrazovnom okruženju koje je često kontaminirano dezinformacijama, relativizacijom i sistemskom šutnjom o najvažnijim historijskim činjenicama. Već smo govorili da u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine – naročito u entitetu RS i kantonima s hrvatskom većinom – djeca su uskraćena za osnovna znanja o genocidu i ratnim zločinima.
Ako društvo, odnosno država, ne preuzme odgovornost za izgradnju i očuvanje kolektivnog pamćenja, rizikujemo da historija ne bude izgubljena kroz zaborav, već kroz institucionalnu šutnju i pasivnost. Ta pasivnost ogleda se ne samo u nedjelovanju obrazovnog i pravosudnog sistema, već i u izostanku strateške i kontinuirane podrške naučnim institucijama koje se bave dokumentovanjem, istraživanjem i obrazovanjem o genocidu i ratnim zločinima. Bez institucionalnog priznanja i ulaganja u nauku, arhive i obrazovne programe, društvo će ostati zarobljeno između negiranja i prešućivanja – a to je najopasniji oblik poraza pamćenja i istine.
