Od Kapetanovića do Konakovića: Patologija bošnjačkog defetizma

Piše: Mustafa Drnišlić


Činjenica da je gotovo kompletna bošnjačka politička scena nedavno glasala za usvajanje zakona o Južnoj interkonekcji po hitnoj proceduri, bez usvajanja ikakvih amandmana, te tako suštinski kapitulirala i bošnjački narod uvela u budućnost energetske ovisnosti o krajnje neprijateljskim faktorima (Hrvatska, Izrael, američki kršćanski nacionalisti i cionisti itd.) a na uštrb energetske neovisnosti koju su Bošnjaci posjedovali čak i tokom Agresije, koliko je skandalozna toliko je i očekivana. Jer takvo glasanje je navodno "tražila Amerika".

A kada Amerika ili neka druga velika sila nešto traži to se mora uraditi jer ne samo da je politički obavezno već i obavezno dobro. Odbiti se počiniti stranim centrima moći jednostavno nije opcija. Veži konja gdje ti aga kaže. I tome slično.

Političke fiks ideje

To su mantre ne samo nametnute Trojke koju ti strani centri moći i jesu nametnuli na vlast, već i jednog dijela opozicije, a koja je opozicija također zahvaljujući stranim centrima moći. No te mantre imaju ishodište u nečemu daleko dubljem od trenutne geopolitičke situacije i globalnog odnosa snaga.

Šta je i ko je velika sila i strani centar moći u datom historijskom trenutku nije ni bitno, to može biti čak i objektivno patuljasta periferna evropska polukolonija poput Hrvatske ili raspadajuća diktatorska tvorevina poput Srbije, dovoljna je tek neka garancija o biološkom opstanku uz minimum vjerskih prava (uz nadzor naravno) i neki modalitet kontrole bošnjačkih elita nad bošnjačkim masama. Najvažnije od svega jeste političko utapanje i desuverenizacija te skidanje odgovornosti bošnjačkih elita oko napornih i opasnih briga kakve su suverenitet, granice, vojska, vlastita država...

Zato danas gledamo kako se u strane ruke predaje energetska suverenost, kako se uništava i nestaje više od stotinu godina stara industrija čelika, kako se gase rudnici, kako se periferija Bosne i Hercegovine cestovno uvezuje u region dok najveći bošnjački populacijski centri unutar države ostaju izolovani jedni od drugih, kako Bošnjaci ostaju bez bilo kakvog upliva u najvažnijim državnim institucijama, kako gube kontrolu nad finansijskim i ekonomskim tokovima, kako ih se udaljava od upravljanjem bilo kojim strateškim resursom, kako ih se depolitzuje kao narod. Nema cijene koja se nije spremna platiti za iluzorne garancije "sigurnosti kroz integraciju".

To je fiks ideja bošnjačke političke misli već dugo, dugo vremena. To je duboka patologija jednog kolonijalizovanog mentaliteta.

Ako je ikada oko bilo čega postojao konsenzus većine bošnjačkih elita, svakog usmjerenja i pravca, od 1878. godine pa do danas, onda je bio upravo oko ovog pitanja. Svaki momenat vlastite suvernosti se posmatrao kao neželjeni historijski incident, vandredno i opasno kraktoročno stanje iznuđeno nesretnim historijskim okolnostim, intermezzo nakon kojeg se treba i mora vratiti u optimalnu situaciju patronata neke vanjske sile, pod okrilje nekog "sigurnosnog kišobrana" kojeg ona pruža. Čak i ako su u pitanju Srbija ili Hrvatska.

Možda je anegdotalno ali ipak vrlo ilustrativno pogledati u prošlost te iskopati prve primjere ovakve političke patologije.

Realpolitika kao politička kratkovidnost

Usporedimo recimo odnos bošnjačke bošnjačke historije i kulture a time i javnosti spram lika i djela Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i status koji on danas ima ,naspram onoga kojeg imaju Abdulah-efendija Kaukčija ili Šejh Muhamed-efendija Hadžijamaković. Ne toliko u smislu njihovog objektivnog historijskog značaja već više političkih svjetonazora i ponašanja tokom historijske  krize i vododjelnice kakva je bila recimo okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske monarhije.

Kapetanović-Ljubušak se danas, sa pravom, tretira kao jedan od najznačajnih nacionalnih kulturnih preporoditelja no potpuno se zanemaruje politička dimenzija njegove biografije, naročito njegovo sramotno ponašanje tokom bošnjačkog otpora okupaciji Austrougarske monarhije. Istovremeno Kaukčija i Hadžijamaković, koji su predvodili taj otpor i platili svojim životima, danas su tek fusnoste u svijesti bošnjačke javnosti.  Čak i to je incidentalno, uglavnom jer su ih komunisti stidljivo promovisali u sklopu legitimizacije titoističke ideologije otpora stranom okupatoru, no i tada isključivo kroz vizure klasne borbe "naših naroda i narodnosti".

No pad komunizma nije donio nikakvo poboljšanje tom smislu, štaviše razlika u tretmanu je postala čak i izraženija jer, ma koliko se tvrdilo drugačije, politički oportunizam i "realpolitika" a ne nacionalno preporoditeljstvo je ono što Mehmed-bega Kapetanovića danas preporučuje i čini toliko bližim današnjim bošnjačkim elitama, mnogo više od nepomirljivih, principjelnih i "radikalnih" tradicionalista poput Kaukčije i Hadžijamakovića.

Naravno niko ne može osporiti ogromne zasluge Kapetanovića za pionirski rad na kulturnom uzdizanju Bošnjaka nakon Austrougarske okupacije ali činjenica jeste da je Kapetanović, kao član tadašnje Narodne vlade koja je bila zadužena za vođenje otpora okupaciji, doslovno dezertirao i pobjegao iz Sarajeva prvo u Hercegovinu a zatim u Dalmaciju došavši na kraju kod austrougarskog generala Jovanovića u Vrgorac gdje je izjavio svoju lojalnost okupatoru i obećao da će spriječiti pružanje otpora u rodnom Ljubuškom, što mu je i pošlo za rukom.

Štaviše postoje ozbiljne indicije da je Kapetanović bio u kontaktu sa Austrougarskim vlastima godinama prije okupacije, dok je još bio osmanski činovnik, oficir i parlamentarac te se njegovo čitavo djelovanje u radu Narodne vlade može posmatrati kao subverzivno petokolonaštvo i širenje defetizma, naročito jer je nekoliko godina poslije okupacije tražio i da mu se za takve "usluge i lojalnost" dodijeli nasljena titula viteza (po nekim izvorima grofa) i tako ga se uvrsti pored bošnjačkog i u austrijsko nasljedno plemstvo.

I upravo je u takvoj Kapetanovićevoj oportunističkoj i "realpolitičkoj" teoriji i praksi sva suština i našeg današnjeg problema.

Kapetanović je smatrao da Austrougarska, koja je tada za Bošnjake bila Zapad i velika sila, baš kako je to danas Amerika, jednostavno - nema alternativu. To je možda u tom trenutku zaista i bio politički realan stav jer je Kapetanović kao član osmanskog parlamenta očito u Carigradu došao do zaključka (do kakvog je možda na isti način došao i mostarski muftija Karabeg) da Osmansko carstvo ne može odbraniti Bosnu od osvajačkih namjera evropskih sila i njima bliskih i sve agresivnijih balkanskih nacija, naročito Srbije i Crne Gore, te da je Austrougarska okupacija najmanje loša opcija. No također je činjenica i da je Kapetanović imao nezdravu i neutemeljnu fascinaciju evropskom kulturom i snagom koju je stekao tokom svojih ranijih putovanja po Evropi te da nije shvatao da će Bosna za Austriju biti tek kolonija, možda ogledna, ali ipak kolonija.

Kapetanoviću nije bilo jasno da Bošnjaci u takvoj koloniji neće moći upravljati samim sobom u onoj mjeri kako su to mogli pod Osmanskim carstvom, barem do sredine 19. vijeka, te da su svoju sudbini, čak i opstanak, neraskidivo vezali za strani centar moći koji će ih, kada sam propadne, neumitno povući za sobom. Upravo to se i dogodilo 1918. godine kada su raspadom Austrougarske monarhije deelitizirani Bošnjaci, bez ikakvih političkog ili institucionalnog iskustva upravljanja državom i narodom, postali običan gepolitički kusur kojeg doslovno niko nije pitao u kakvoj i čijoj će državi nastaviti žvijeti i hoće li uopšte nastaviti živjeti kao narod ili pojedinci.

Ono što je možda bila mudra realpolitika 1878. godine pokazalo se kao katastrofalna kratkovidnost 1918. godine.

Naravno, Kapetanovića se ne može krivti što nije vidio 40 godina u budućnost ali suština problema je bila jasna i svi historijski trendovi koji će kulminirati 1914-1918 su bili već bili uočljivi i 1878. godine. Greška Kapetanovićeve "realpolitike" je bila u tome što nije htjela spoznati bilo kakvu alternativu bezuslovnoj kapitulaciji i trajnoj ovisnosti, baš kao što je slučaj i danas.

Prvo tragedija, zatim farsa

No ista takva "realpolitika" također nije davala nikakve šanse Bošnjacima 1992 godine. Ne samo za državu već i sami biološki opstanak. Gotovo sve i jedan svjetski političar, analitičar, historičar i novinar su smatrali da je sa Bošnjacima i Bosnom i Hercegovinom gotovo te da je u pitanju "izgubljen slučaj". No Bošnjaci su tada bili predvođeni od ljudi koji su se usudili sanjati o sudbini boljoj od nekog bezimenog potoka koji se uliva u veću rijeku i možda nastavlja da teče ali nestaje kao zasebna pojava.

Nažalost, trauma Genocida ali daleko više uspješna Odbrana od Agresije koja je trebala postati formativno kolektivno iskustvo, taj najsvjetliji trenutak bošnjačke historije, umjesto toga je u bošnjačkoj političkoj svijesti završilo kao neka vrsta nesretnog incidenta i iznuđena historijska aberacija. Umjesto da se na temelju nove stvarnosti i probuđene nacionalne svijesti počela zidati bošnjačka suverenistička misao, bošnjačka politika je odbila da zaista baštini ratne tekovine, čak i da prizna novonastalo stanje pa je svu energiju uložila što u nemogući pokušaj obnove međunacionalnih odnosa i situacije prije 1992. godine, što u očajničku želju da se kroz šarenu lažu "euroatlantskih integracija" nekako trajno utopi i zaštiti.  Najgore od svega, posljeratno uređenje Bosne i Hercegovine kao poluprotektorata sa Visokom predstavnikom i abnormalnim uplivom stranaca u svaku poru društva, samo je stostruko pojačalo takav štetni trend.

Godina za godinom, decenija za decenijom, i ova patologija bošnjačke političke misli je metastazirala u oblik današnje ambasadorske Trojke, politički maligne tvorevine koju možda ponajbolje oslikava lik i djelo Elmedina Dine Konakovića.

Iako za Mehmed-bega Kapetanovića, plemića, pjesnika i začetnika bošnjačkog kulturnog preporoda, od svega napisanog o njemu u ovom tekstu vjerovatno ne bi bilo gore uvrede od poređenja sa pojavom poput suštinski neobrazovanog i krajnje primitivnog skorojevića Konakovića, ipak Elmedin Konaković je danas baštinik i sljedbenik te iste kombinacije političkog oportunizma, kratkovide "realpolitike", malodušnog defetizma te prostodušne fascinacije Zapadom, u Konakovićevom slučaju ne Austrijom već Hrvatskom.

Štaviše, za razliku od Kapetanovića koji nije bio lično odgovoran za slom otpora austrougarskom okupatoru već je tek spašavao svoju glavu i političku karijeru, Konaković se, zajedno sa ostatkom lidera Trojke, možda pokaže glavnim i odgovornim urednikom pada bošnjačkog naroda iz statusa političkog subjekta u onaj kolonijalnog objekta.

Zapanjujuća brzina procesa desuverenizacije, depolitizacije, deinstitucionalizacije i deindustrijalizacije Bošnjaka i bošnjačkog javnog prostora kojim upravlja nametnuta Trojka prijeti da Bošnjake odvede 150 godina unazad, tačno u vijeme Kapetanovića te tako zatvori krug historijskom nacionalnom kataklizmom. Prvi put je takva katastrofa bila tragedija, danas je to već farsa.