Nenad Nešić i Edin Gačanin Tito nisu junaci ove priči. Takvih kao oni ovdje ima čitava legija, što bi rekao Svetislav Basara. Oni su metafora u priči o kriminalnoj, korupcionaškoj i pljačkaškoj vlasti koja pustoši budžetske fondove, otima državne prirodne resurse, ruši institucije i uništava najvitalnije dijelove društva.
Da se odmah razumijemo, nije politički pljačkaški sistem naš izum. Naša civilizacija je pljačkaška. Ko ne vjeruje neka se informiše u dosijeu “Najbogatiji čovjek na svijetu”, autora Larija Romanofa. Korumpiranje domorodačkih vlasti bilo je najefikasnije sredstvo za okrutnu kolonizaciju. I tako ostade do dana današnjeg. Naš tragikomični vazalizam počiva na istom modelu korumpiranosti. Ali, to je druga i duga priča. Ovdje pokušavamo na dva aktuelna primjera objasniti kako funkcioniše korumpirana vlast u oba entiteta i kako opstaje na modelu korumpiranosti.
Ko su Nešić i Tito? Toliko je o njima napisano da nema potrebe za detaljnim opisima. Pojednostavljeno, oni su ljudi sa margine, bez ugleda i djela vrijednih pažnje. Bliskost sa vladajućim politikama je jedino po čemu se u javnosti prepoznaju. Da li im je politika išla naruku u stjecanju imovine, ili ih je olako bogaćenje izguralo u vrh politike? Ili, i jedno i drugo?
Profesionalne biografije
Za razumijevanje priče koja slijedi neophodan je bar skraćeni osvrt na njihove biografije. Nenad Nešić je u svom obrazovanju dogurao do diplome “Sveučilišta u Novom Sadu”, a na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, kako stoji u biografiji, završio i specijalističke studije na temu “Terorizam i organizovani kriminal”. U dijelu biografije koji se odnosi na profesionalnu karijeru, piše da se nakon završetka studija zapošljava u MUP Rs, gdje je osam godina “radio na najtežim slučajevima iz oblasti kriminalistike, “uvijek spreman da bez kompromisa stane na putu kršenja zakona.” Zadivljujuće sročeno, kako i priliči nedovršenom obrazovanju. Ironija oskudne pismenosti poigrala se sa Nešićevom sudbinom. Ispostaviće se da zaista nije znao “stati na putu kršenja zakona”!
Nešić je dospio na mjesto predsjednika DNS-a nakon puča i svrgavanja sa partijskog trona Marka Pavića, a onda ušao u koaliciju sa SNSD-om i dogurao do direktora “Puteva Rs”. Svoj skromni politički rejting Nešić je prvom prilikom ustupio neprikosnovenom partijskom autoritetru Miloradu Dodiku. U koalicionoj raspodjeli funkcija pripala mu je pozicija direktora JP “Putevi Rs”. Tu će se, po svemu sudeći, neiskusni partijski poletarac negdje dobro preigrati, što će Dodika naljutiti do te mjere da će ga javno obilježiti kao kriminalca koji nemilosrdno reketira komitente “Puteva Rs” i zaprijetiti mu krivičnom istragom.
Nakon Dodikovog javnog istupa, Tužilaštvo u Banjaluci, slijedeći zakon, a možda i u dogovoru sa Miloradom Dodikom, otvara istragu protiv Nešića. Međutim, za kratko vrijeme Dodik je sa Nešićem ispeglao račune i sklopio novi ortački politički posao. Pogazio je svoju riječ i sebe diskreditovao i kao političara i kao čovjeka. Nešić je ostao u političkom savezništvu na državnom nivou, gdje je dobio poziciju ministra sigurnosti u Savjetu ministara. Prošao je policijske provjere u SIPI i Obavještajnoj agenciji BiH, kao da Dodik ništa nije javno rekao! Dojučerašnji kriminalac dobio je pristup tajnim podacima! Šta običan čovjek da zaključi nego da je BiH država institucionalnog javašluka!
Ovaj slučaj bez presedana je opšte mjesto vladajućih politika u BiH. Iz njega se čitaju njena suštinska kriminalna obilježja. Optužiti direktora državne institucije kao kriminalca i pljačkaša budžetskog novca, a onda ga prihvatiti kao koalicionog partnera i uz saglasnost koalicionih saveznika ustoličiti na poziciju ministra sigurnosti, značilo je žrtvovati državne interese i vlastiti ugled za kriminalno savezništvo! To je primjer kriminalnog političkog savezništvo na nivou BiH. I ne samo to! Iz opisanog slučaja se bez ikakve sumnje može zaključiti da je tužilački sistem u Rs pod potpunom kontrolom Milorada Dodika. Nakon Dodikovog ponovnog dogovora sa Nešićem, tužilac je obustavio istragu zbog nedostatka dokaza. Da li je uopšte tragao za dokazima? Da li je saslušao Dodika na okolnosti saznanja o Nešićevom kriminalu? Javnost o tome ništa nije mogla saznati.
Dodik nije bilo ko kada javno optužje. Čovjek prosječne pameti morao je da zaključi da Dodik ne optužuje bez razloga i da ima pouzdane informacije od policijskih i obavještajnih službi. Ako je Dodik javne optužbe iznio bez takvih informacija, onda je posljednji lupež koji javno iznosi laži kako bi drugom nanio štetu.
Ne završavaju se sumnje u integritet tužilaca u Rs na tome. Protiv Nešića je Tužilaštvo Rs proteklih godina preuzelo pa obustavilo istragu koju je protiv Nešića vodilo Okružno tužilaštvu u Istočnom Sarajevu. Zbog istih krivičnih djela za koje su obustavljene istrage Tužilaštvo BiH je Nešića lišilo slobode i otvorilo istragu. O čemu se, zaboga, radi? Za Nešića u Rs nema dokaza i suda, a u Sarajevu ima? Da li je Nešićev patriotizam (kojim ga brane u Rs!) jači od dokaza, ili Tužilaštvo BiH Nešićevom patriotizmu sudi bez dokaza?
Slučaj Edina Gačanina Tite objašnjava spregu aktuelne federalne vlasti i kriminalnog miljea. Tito je, prema pisanju ovdašnjih medija, jedan od predvodnika narko kartela, koji upravlja švercom velikih pošiljki droge iz Južne Amerike za Evropu. Navodno se nalazi na listama najtraženijih narko-dilera Europola, DEA, Interpola i FBI. Osuđen je zbog trgovine dogom u Holandiji na sedam godina zatvora, nakon što je priznao krivicu za šverc 2,4 tone kokaina. U Holandiji ima, ili je imao, kompaniju za prodaju tekstila, preko koje je prao novac.
Gačanin se snašao u internacionalnom narko-biznisu i postao toliko moćan da je za sjedište svojih kriminalnih operacija izabrao Dubai. Veze sa domovinom i zavičajnu nostalgiju liječio je kontaktima sa sarajevskim prijateljima. U Sarajevu je boravio 2016.godine. Na aerodromu ga je dočeko Gordan Memija, kum aktuelnog ministra inostranih poslova Elmedina Konakovića. Sve vrijeme boravka u Sarajevu Gačanina su obezbjeđivali policajci Specijalne jedinice FUP-a. Ministar federalne policije u to vrijeme je Aljoša Čampara. Čampara i Konaković su osnivači i visoki funkcioneri političke partije Narod i Pravda (NiP) koja je danas koalicioni partner SNSD-a i HDZ-a. Očigledno je da se Tito našao u Sarajevu u njihovoj režiji.
Kasnije će Gačanin donirati komplete uniformi za Specijalnu jedinicu- Donaciju i jedan komplet uniforme primit će lično ministar policije Aljoša Čampara. U istoriji evropske policije nije zabilježeno da je osuđivani internacionalni prestupnik opremom častio policiju i njenog ministra! Bilo bi smiješno da nije žalosno! Uloga Aljoše Čampare i Elmedina Konakovića u dočeku i obezbjeđivanju Gačanina ima svoju još neotkrivenu pozadinu.
