Prvo, u toj odluci se ne pravi razlika između službenih prostorija institucija i invididualnog prava neke osobe. Religijski ili drugi simboli na institucijama zaista potencijalno dovode u nepravedan položaj svakoga ko ih ne smatra svojim, a manifestiranje lične religije pojedinca/ke to ni na koji način ne čini.
Drugo, u toj odluci se ne uvažava smisao doktrine “polja slobodne procjene” (margin of appreciation). Naime, naš postojeći Zakon o službi o oružanim snagama eksplicitno navodi “da vojno lice ima pravo obavljanja vjerskih aktivnosti radi ostvarivanja vjerskih sloboda u skladu sa specifičnostima svake od vjera”. Dakle, primjena ove doktrine bi u ovom slučaju bila uvažavanje naših specifičnosti, kako Zakon već i kaže, a ne pozivanje na “neutralnost” koja u našoj zemlji nije ni zakonski ni ustavno normirana. Inače, sama primjena ove doktrine kao i unakrsno referiranje na odluke Evropskog suda za ljudska prava za zemlje koje imaju raznolike pravne tradicije, područje je oko koga postoje mnoge kontroverze među ekspertima i eksperticama u oblasti ljudskih prava, posebno u smislu zloupotrebe.
I treće, Ustavni sud BiH primjenjuje dvostruku epistemološku pristrasnost (seksizam i rasizam) jer vojnikinji Mujanović ni kao ženi, ni kao muslimanki ne ostavlja pravo na autonomo razumijevanje same sebe i njenih izvora iz kojih ona crpi smisao i znanje. Kad vojnikinja Mujanović autonomno kaže da je za nju nošenje neke odjeće važno za njeno doživljavanje iskustva života i predstavlja religijsku praksu, Sud njoj kaže: Nije, ne znaš ti šta je to tebi.
Ovdje je važno dodati da Ustavni sud BiH ne prihvata ni stav institucije Islamske zajednice u BiH, čiji je zvanični predstavnik, Nesib ef. Hadžić, sada vojni muftija, tokom postupka pred Sudom BiH (koji je prethodio ovome) pozvan da svjedoči, te je jasno i nedvosmisleno iznio zvanični stav institucije Islamske zajednice u BiH, koji je bio identičan onome koji je iznijela i sama vojnikinja Mujanović tokom tog postupka. A to je da se u okviru islamske tradicije specifično odijevanje razumijeva kao religijska praksa, te je stoga sastavni dio prava na manifestiranje religije.
Potrebno je napomenuti, da ovo pravo nije apsolutno niti neograničeno. Ono se može i treba proporcionalno po potrebi ograničiti tamo gdje za to, prema Konvenciji, postoji “legitimni cilj”. Taj legitimni cilj do sada ni Oružane snage BiH, ni sudovi u BiH nisu u odnosu na ovaj slučaj dokazali. Ako neko zaista smatra da je “legitimni cilj” činjenica da jedna muslimanka postoji pod vlastitim uslovima, i da to, kao takvo, dovodi do “negativnih međuljudskih odnosa, konkretno među vojnicima” (kako stoji u ovom sažetku) onda problem nije na strani muslimanke, ma koliko nas svi uvjeravali u suprotno.
