Ako to mogu raditi decenijski neprijatelji, poput Trumpove najave spremnosti dogovora s Iranom, zašto je nemoguće da bosanski političari traže novi dogovor i sjednu za jedan stol?
Piše: Mirnes Kovač
Kao i u svom prvom mandatu, američki predsjednik Donald Trump je za svoju prvu zvnaničnu posjetu inostranstvu izabrao Kraljevinu Saudijsku Arabiju. Ovog puta agenda njegove državne posjete bila je nešto drugačija. Četvorodnevna turneja obuhvatila je i Katar i Ujedinjene Arapske Emirate, a bliski američki saveznik Izrael je uočljivo izostavljen. U sve tri zemlje, američki predsjednik dočekan je s najvišim počastima, a tokom posjete najavljeni su ogromni investicijski projekti ukupne vrijednosti veće od 3.2 triliona američkih dolara. Naša javnost je reagirala uglavnom s vidnim zaprepaštenjem, a političari su šutjeli, zauzeti svojim svakodnevnim svađama. A mnogo je toga što se može naučiti iz novih okolnosti, sviđale se one nama ili ne.
Ova posjeta, odnosno njena ekonomsko-investicijska orijentacija, zapravo najbolje oslikava novu američku vanjsku politiku i međunarodne odnose Trumpove administracije u drugom mandatu. Primat u ovoj geopolitici imaju resursi, a njena transakciona operacionalizacija slijedi čistu logiku dobiti i interesa. Ovaj naglašeni ekonomski protekcionizam za cilj ima “učiniti Ameriku ponovno velikom”, što je ideološka mantra istoimenog populističkog pokreta “MAGA” koji, ne samo da je odigrao odlučujuću ulogu u ponovnom Trumpovom povratku u Bijelu kuću, već svojim reakcionarnim politikama i radikalnim zahtjevima općenito liberalnu demokratiju i slobodno tržište, kao dvije glavne poluge sjeveroatlanskog saveza naprednih demokratija Zapada, praktično dovodi u egzistencijalno pitanje. Na svijetskom nivou, ovakav pristup se dobrovoljno i otvoreno odriče globalne dominacije, što na prvi pogled i nije tako loše, međutim, u kompleksnom svijetu novog stasavanja multipolarnosti veliko je pitanje koje sile i s kakvim agendama će se nametnuti kao ključni igrači.
Gdje su nestale vrijednosti?
Euroatlantski savez, kao ideja nakon dva svjetska rata, zasnovan je na vrijednostima od kojih su ljudske slobode i prava, ekonomska otvorenost i demokratska vladavina ključni, ali nakon ovakvog novog kursa glavne sile Zapada, ostaje pitanje gdje su vrijednosti i da li su se one, zapravo, već ranije znatno urušile. Na to da je demokratija u krizi i da je svijet po pitanju demokratskih standarda i sloboda u znatnoj regresiji upozoravali su vodeći politolozi, ekonomisti, historičari i druge javne ličnosti širom svijeta. Najveći šok i strepnja za mnoge je taj što se najistaknutija zemlja, koja je propagirala i branila ove vrijednosti, naglo okrenula od ovih ideala, što se najbolje može vidjeti u brutalosti i bezobzirnosti aktualnih ratnih sukoba i žarišta u Ukrajini i Gazi te napetosti u drugim regionima svijeta koje imaju potencijal nuklearnih sukoba, te različitih drugih prijetnji i uništavanja svih postignutih normi ratovanja, humanitarnog prava, proklamovanih deklaracija i konvencija koje su nastale kao odgovor na užase svjetskih ratova. Svjetski politički i ekonomski poredak, koji se razvijao nakon Drugog svjetskog rata, sada je pred najvćim izazovom uglavnom autokratskih režima koji postaju sve jači i pozivaju se na suverenizam i često imaginarna historijska prava iz svoji različitih svjetopogleda.
Spomenute vrijednosti, koje je sjeveroatlantski svijet promovirao kao univerzalne, izgubile su privlačnost ne samo u autokratijama koje ih nisu prihvatale jer su ih smatrale stranim i nametnutim, već su, što je najporaznije, izgubile kredibilitet upravo u zemljama gdje su najviše njegovane i naučavane. Gdje su nestale vrijednosti slobode govora, jednakosti pred zakonom, slobodnog kretanja, jednakih šansi i pristupa obrazovanju, zdravstenoj skrbi i sigurnosti. Došlo je do njihovog zamora. Sistem koji je u zapadnim društvima izgrađivan decenijama očigledno je urušavan iznutra, elitističkim politikama, sve većim razlikama između ekstremno bogatih i sve više onih drugih, znatno siromašnijih. Interesi velikog kapitala srušili su sve pokušaje razvijanja država koje će pružiti osnovnu brigu, sigurnost i zdravstvo za sve svoje građane. Ovome je u posljednjih nekoliko decenija uveliko doprinijela jedna sve uočljivija pojava na svjetskoj sceni. Ne, ne radi se o Marksovoj “diktaturi proleterijata”, već je riječ o jednoj drugoj revolucionarnoj vlasti, nazovimo je “diktaturom IT sektora”, superbogatih medijskih, informatičkih i tehnoloških oligarha, koji jednim klasičnim prevratom u digitalnom i informacijskom svijetu preuzimaju najvažnije poluge vlasti i upravljanja u najmoćnijim demokratijama današnjice. Sve brža digitalizacija znanja, rada i informacija na površinu je izbacila jedan poptuno novi hedonistički svjetonazor koji ne pravi razliku između virtuelnog svijeta i stvarnosti. Najbolje se ovaj trend vidi u vrtoglavom rastu i popularnosti kriptovaluta, a najbolji primjeri ove nove klase moćnika su vlasnici i direktori najbogatijih korporacija, supertajkuni veoma bliski novoj administraciji predsjednika Trumpa. Elon Musk je zasigurno najbolji eksponent ove nove klase “brilijantnih fašističkih umova” koji veoma brzo pronalaze dodirne tačke sa svojim istomišljenicima u najrepresivnijim režimima današnjice. Kriza demokratije je odgovornost vlasti, medija i društva u cijelini. Napuštanje vrijednosti koje su se urušile zbog dvostrukih standarda i hipokrizije, koji su ih dugo rastakali, sada je dovelo svijet do brutalne neizvjesnosti. Međunarodne institucije, koje su formirane radi ideala pravde i mira te očuvanja minimuma ljudskog, više niko ne poštuje, a pogotovo ove nove strukture moći koje čak podržavaju ideju dokidanja liberalne demokratije. Ovu političku krizu u stopu prati kriza etike, jer postaje nemoguće razdvojiti lični iteres od javne funkcije.
Nova transakciona logika
Upravo u ovakvom ozračju protiču prvi mjeseci nove Trumpove administracije. Trumpov pristup vođenju politike i međunarodnih odnosa u drugom mandatu u Bijeloj kući stvorio je presedane koji nisu upamćeni još od predsjednika Nixona (1969-1974), za kojeg se veže čuvena izreka da „kada to predsjednik radi, znači da to nije nelegalno!“Najsvježiji primjer ovog pristupa je poklon predsjedniku Trumpu od vladajuće katarske porodice. Boingov superluksuzni džambo-džet 747-8, u vrijednosti od 400 milina dolara, koji će korisiti kao novi predsjednički avion Air Force One. U većini dosadašnjih administracija ovaj potez bi bio skandal, ali to nije slučaj kod Trumpa. Tu su, naravno, i kriptovalute, unosni biznis u koji je Trump sa svojom porodicom već ušao. Nekada je bio izrazito kritičan prema ovoj vrsti finansijske industrije, ali je nedavno sam pokrenuo „$Trump memecoin“, a to je učinila i njegova supruga Melania. Dvojica njegovih sinova, Eric i Donald Jr., također su nedavno pokrenuli kompaniju „World Liberty Financial“, koja je počela izdavati svoju kriptovalutu. Sjedište kompanije je, navodno, u Abu Dhabiju, a njen „coin“će biti korišten za investicije vrijedne više milijardi dolara. Interesantno je da svi vide šta rade, jer se to čak i promovira pred kamerama i na društvenim medijima. Veliki poslovi idu kao primat, dok ih politički interesi jednostavno prate. To je nova transakciona logika koju treba imati. Zato ne trebaju iznenađivati hiljade milijardi dolara dogovorenih investicija iz zemalja Bliskog istoka, koje su Bosni i Hercegovini itekako bliske, samo što su se bosanske politike, svojim nedostatkom znanja i taktite, udaljile od njih. Ove nove okolnosti mora imati u vidu svako onaj ko se bavi politikom i strateškim planiranjem, a pogotovo u Bosni i Hercegovini. Naša zemlja je u protekle tri decenije bila strateški pokrivena američkom zaštitom iz prostog razloga što je Dejtonski mirovni sporazum nastao kao produkt i inicijativa američke diplomatije i interesa. Ta faza je, očigledno, završena i vidljivo je to po nivou zastupljenosti na prošlosedmičnoj konferenciji u Dejtonu, kao i stavovima nove američke administracije prema najvećoj ustavno-pravnoj i sigurnosnoj krizi u našoj zemlji. Nakon dvije decenije konstantnog podrivanja, ovu krizu je izazvao vladajući establišment u bh. entitetu RS, predvođen Miloradom Dodikom. Kao i tokom agresije 1993, kada je nasrtaj na našu domovinu bio najintenzivniji, po inerciji je probuđen i hrvatski secesionizam upakovan u dugogodišnju priču o ugroženosti i nejednakopravnosti. Ovo su činjenice koje se moraju prenijeti adekvatno i iskomunicirati u skladu s novim pravilima igre. Bosanski politički um mora pronaći način da se prilagodi novoj realpolitici, umjesto da se vraća na naivne idealističke postavke s kojima je dočekao najbrutalniju agresiju na našu zemlju.
Činjenice na terenu govore drugačije, ali kome uopće trebaju činjenice u novom vremenu i novim okolnostima, kada ne postoje vrijednosti i kada se dojučerašnji zločinački narativi i politike predstavljaju kao civilizacijska dostignuća. Politike koje u Bosni i Hercegovini žele povjerenje njenih građana i naroda koji je doživljavaju i vole kao svoju domovinu moraju izaći iz uskostranačkih i samoljubljivih prepucavanja i nastupiti s jasnim strategijama za očuvanje države i svih njenih građana pred nasrtajem naših domaćih „brilijantnih fašističkih umova“. Kao što je predsjednik Trump, uz sve njegove nedosljednosti, ipak vispreno i hrabro napustio dosadašnji američki intervencionizam i okrenuo se konkretnim poslovno-političkim savezništvima, u Bosni i Hercegovini se moraju etablirati politike i lideri koji su spremni odgovoriti promijenjenim geopolitičkim okolnostima. Paradigmatska promjena se mora desiti na svim nivoima: nova partnerstva su obaveza za stabilniju budućnost naše domovine.
Ako to mogu raditi decenijski neprijatelji, poput Trumpove najave spremnosti dogovora s Iranom, zašto je nemoguće da bosanski političari traže novi dogovor i sjednu za jedan stol? Moguće je jer su se agresivne agende protiv naše domovine udružile jednako kao i prije tri decenije, kada je bila najveća kriza, a krize su, ujedno, i velike šanse.
