Njegovo srce je uvijek bilo na pravom mjestu. Bez zadnje namjere. A pripadalo je nama - Bosancima i Hercegovcima.
Svakakvih je likova bilo u međunarodnoj zajednici u BiH. A ja nikada nisam umio razumjeti taj njemački osjećaj za pravednost, pravdu, Pravo. Mislio sam da je to svojstveno Britancima...
Danas je na bolji svijet ispraćen Christian Schwarz-Schilling. U Bosni i Hercegovini to danas nije vijest.
Jeste bila kada je 1992. godine demonstrativno dao ostavku na mjesto ministra pošta i komunikacija u Vladi Helmuta Khola. Tada je Schwarz-Schilling u znak protesta zbog pasivnosti Evrope tokom agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, napustio moćnu ministarsku poziciju.
I odista, on je bio principijelan!
U krugovima međunarodne zajednice bilo je svakakvih likova.
Jedna od pojava kojoj ne bih mogao odati neko veće prizanje bio je, na primjer, Jacques Paul Klein. Bože, kad se sjetim!
On je imao neku čudnu potrebu da me svako malo pozove u svoj ured. Udobno bi se zavalio u svoju fotelju, pušio nekaku svoju cigaru i "hrakao" sve redom.
"Najdraži" mu je bio njegov tadašnji ko-zamjenik visokog predstavnika, pristojni njemački diplomata Hanns Schumacher. "Častio" bi ga svakodnevno svakojakim "komplimentima".
Ja sam sjedio, slušao i nerijetko se snebivao. Stanje je postalo još gore kada me je i Schumacher počeo sazivati.
"Nisam ja fratar, niti je ovo ispovijed. Sve što kažete može biti objavljeno. Više ne mogu popamtiti šta je samo za mene, a šta mogu napisati", vajkao sam se obojici.
Džaba! I onda sam jednom objavio! I Schumacher je ostao bez posla. Žao mi je i sada. Ali se mogu braniti da sam upozoravao.
Tek, epizoda o Schumacheru mi je ovdje potrebna i zato da napišem nešto što nikad nisam stigao.
Ti Nijemci, posebno oni u OHR-u, meni su bili nekako neshvatljivi.
Još od Michaela Steinera, prvog zamjenika prvog visokog predstavnika Carla Bildta, taj njemački istančani osjećaj za pravednost, pravdu, Pravo, meni je bio fenomen koji nisam baš nailazio u međunarodnoj zajednici. Valjda i zato što sam to očekivao od Britanaca, a ne Nijemaca. Grešan sam!
Helem, Schumacher je otišao. Klein ostao. Sazivanje je nastavljeno.
Jedno jutro sam sjedio u "svojoj" fotelji, američki penzionirani general i diplomata u svojoj. Sa sve cigarom. U jednom momentu ušao mu je u kancelariju lik. Mislim da bih ga i sada prepoznao. Izgledao mi je kao John Lennon. Imao je i one tipične naočale - 'lenonke'. Kad me je vidio da sjedim, zastao je, ali ga je Klein zapovjednički pozvao da pristupi.
On je skrušeno 'pristupio', nageo mu se i počeo nešto šaptati na uho. Nisam se ni trudio da 'prisluškujem'. Jacques će mi i to izbrbljati.
I ETO GA!
Hudi 'Lennon' nije ni izgovorio sve što je mislio, Klein se proderao kao ubodenik.
"ŠTA!!!!".
"Dajte mi komandanta SFOR-a na telefon", dreknuo je.
I onda je nastavio da sipa komande svojem sve ustrčanijem osoblju.
Sjedio sam i dalje prateći šta se dešava.
Klein je bio u svom elementu.
"Jacques, šta se dešava", upitao sam shvatajući da se ured prvog zamjenika visokog predstavnika (tada je na toj poziciji bio Carlos Westendorp) pretvara u ratnu sobu.
"Šta šta se dešava!", obrecnuo se Klein.
"Tvoj Alija okupio je jutros 5.000 mudžahedina i poslao ih na Brčko!", rekao je.
"To nije istina", odmah sam uzvratio. Čak ni Alija ne može u trenu okupiti 5.000 ljudi i poslati ih negdje, uspio sam izgovoriti.
Klein me 'zamolio' da izađem.
"Imam problem koji moram riješiti", pomalo resko mi je rekao.
Ubrzo su se stvari raspetljale.
To jutro je krenula prva grupa hadžija na hadž. I jes ih bio povelik broj. Išli su autobusima. Da, preko Brčkog, pa na Beograd, Niš, Sofiju... i tamo dalje. Sve do Meke.
A istim putem će se vratiti nazad!
U to vrijeme su već počeli raditi i mobiteli.
Pokušao sam Kleinu objasniti o čemu se radi. Znajući ga, prosto me bilo strah da ne zapodjene rat! A tamam smo se riješili rata!
Penzionirani američki general me samo 'ukinuo'. Ali sam uspio izustiti ključnu rečenicu: "Jacques, to su hadžije. Idu u Meku. Preko Brčkog i Beograda...".
Prošlo je nekoliko sati.
Dobio sam skrušeni poziv od Kleinovog šefa kabineta. Jedan smisleni Britanac....
Christian Schwarz-Schiling se već u to vrijeme bavio svojom misijom u BiH.
Dragi čitaoče ovog teksta, ako nisi znao, da znaš da je ovaj Nijemac i tada bio multimilioner.
Napravio je neki posao s Kinezima i od svake usluge koju su Kinezi davali na osnovu njegovog iskoraka, inovacije... on je dobijao mali procenat.
Cijeli dil zaključen je na mandarinskom. Kažu da je to najteži ili barem jedan on najtežih jezika na svijetu.
Jednom će mi Christian demonstrirati svoje znanje mandarinskog. Ja sam samo slušao, a on je pričao. I uredno mi preveo šta je upravo rekao na mandarinskom.
Dakle, bio je u BiH. O svom trošku. Odlučio se da pomogne u uspostavi i boljem funkcioniranju entiteta F BiH.
Mogao je raditi bilo šta. Ili ne raditi ništa.
Nije!
Bavio se Bosnom!
Taj mandat medijatora za Federaciju prošao je nezapaženo.
Na scenu je stupio Paddy Ashdown.
Iz nekog razloga Schwarzu-Schillingu se nije sviđao stil britanskog političara.
Sve ga je glasnije kritizirao.
Vjerovao je da se mora ići na 'domaća rješenja', da su ona najbolja i najodržvija.
Iz tog vremena Paddy je dobio i 'epitet' bosanskog maharadže.
I došlo je vrijeme Christiana.
Njegova argumentacija se možda i nije svidjela evropskim sagovornicima, ali im je godina uhu.
Mantra o 'vlasništvu' postala je dominantna. I Schwarz-Schilling je došao sa zadatkom da smanji ulogu međunarodne zajednice u BiH i prepusti rješavanje problema "domaćim akterima".
Ubrzo je shvatio da je grdno pogriješio!
Doduše, "ubrzo" i nije bilo baš tako brzo.
Bilo je dovoljno da Christian i ja grdno 'zaratimo'. Oštro sam ga kritizirao na stranicama Avaza gdje sam tada radio.
Na poruke iz OHR-a da 'popustim', 'smanjim doživljaj', ne budem tako kritičan... nisam se obazirao.
Jedne prilike sam bio nešto u Vašingtonu i moji kontakti iz State Departmenta su mi javili da je u gradu i Schwarz-Schilling. Kad me je vidio da dolazim pred State Department tamam kada je on izlazio, nije mu bilo dobro!
"Tebi ne dam izjavu", ljutito je odbrusio kad je vidio mene sa 'zapetim' diktafonom, kako mu se približavam.
Resemari DiCarlo, koja ga je tada ispraćala, bila je sasvim zbunjena scenom kojoj prisustvuje. Kasnije sam joj objašnjavao genezu našeg sukoba.
Moram reći da se smijala detaljima koje sam joj prepričavao. A detalje su mi davali sve brojniji diplomate koji su udruženo radili na detroniziranju Schwarz-Schillinga.
I srušili su ga.
Došao je Miroslav Lajčak.
I tako, jednoga dana, sjedim ja u redakciji Avaza i nesto - bezbeli - radim.
Kad! Zvoni mobitel. Javim se i čujem poznati glas.
Christian Schwarz-Schilling.
Kaže da bi volio popiti kahvu samnom.
Takvo nešto mi se nije nikada desilo. Ni prije, a ni poslije toga.
Neke su me kolegice u Avazu tada nagovarale da ne odem. 'Ko zna šta je u kahvi, više u zbilji nego u šali govorile su.
Otišao sam. Naravno!
Kahva je bila odlična!
Kao i svaki naredni put.
Schwarz-Schilling mi je oprostio kritike. I počeo pričati svoju stranu priče.
Ono što mi je do tada bila nepoznanica je da postoji čovjek koji ne samo da je spreman priznati greške, a stranac je, već i preći preko svega i ispričati mi svoju priču.
A ona je bila fascinantna.
Da, Schwrz-Schilling jeste pogriješio. Mantra o 'vlasništvu' jeste bila akt dobre namjere - u najboljem slučaju - preuranjena!
Kada je to vidio, napravio je zaokret.
Počeo je intenzivno da radi na tome da smijeni Milorada Dodika. Njemačka ga je odmah podržala.
Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države nisu!
Naravno da mi je dao i 'mahsus' intervju o tome. I naravno da su ga i Britanci i Amerikanci demantirali.
Ali sam mu povjerovao.
I, prilika je bila propuštena.
Isto kao što je i Evropska unija, oličena u Javieru Solani, sasjekla Lajčaka kada je on htio smijeniti Dodika. Ali, ta priča nekako sada i ne bi 'pila vode'. Solana je Bog zna gdje, a Lajčak ima svoje nevolje...
Moje drugovanje sa Schwarz-Schillingom se nastavilo.
Često je bivao u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Ovdje je uvijek volio doći, nekako bi dušu napunuio.
Jednom me tako pozvao sav ushićen. Nisam stigao ni srknuti već pripremljenu odličnu kahvu kad mi je rekao otprilike ovo: 'Moje je ime Christian. Ali ja sam Jevrej! To sam tek saznao", rekao je.
Nije mi bilo baš jasno šta priča.
Kazao mi je da je sasvim slučajno saznao da mu je majka Jevrejka. Ona je to od svoje djece krila 'kao zmija noge'. Nikada im nije rekla.
I Christian je nešto 'čeprkao' po porodičnoj arhivi i našao je jedno pismo u kojem njegova majka piše o tome da je Jevrejka, da to niko ne smije znati, da se to mora kriti...
Tajnu jeste odnijela u grob, ali ju je ostavila zapisanu.
Helem, nejse.
Christian je nastavio svoj život kao i do tada.
Pitao sam ga da li je tačno da je propala reforma policije Bosne i Hercegovine zbog Harisa Silajdžića.
Nevoljko mi je govorio o tome.
Ali mi jeste rekao da je u njegovoj rezidenciji, u kojoj smo nas dvojica tada sjedili, Milorad Dodik iznio jednokratnu ponudu: Formirat će se policija Bosne i Hercegovine, ali policajci koji hoće na lijevom ramenu mogu staviti oznaku Rs. Prenio mi je da je Dodik tada govorio da 'mora imati nešto da proda u Rs'.
Silajdžić je to kategorički odbio.
Bila je ti tipična epizoda bošnjačke politike iz tog vremena - sve ili ništa. I onda ostane - ništa! Haman!
Sa Schwarz-Schillingom sam nastavio komunicirati.
Kada su godine učinile svoje, kahve su prestale. Ali su počeli telefonski razgovori.
A onda je porodica Schwarz-Schillinga uskratila i to. Smatrali su da je već preumoran, da godine čine svoje i da se treba odmarati i čuvati koliko god može.
A onda se on pojavio u OHR-u.
Posjetio je svog 'štićenika' Christiana Schmidta i pozdravio se s uposlenicima. Svojim prijateljima.
Kada mi je 6. aprila javljeno da je umro, u 95. godini života, osjetio sam ogromnu tugu. I sad, dok ovo pišem, ta je tuga tu.
I moram istaći jednu stvar. Kada sam objavio da je umro, portal Klix.ba me brutalno pokrao. Opet! Oni su "saznali".
Klix.ba krade standardno. Pročitaju nešto, uzmu to, puste kroz neki alat vještačke inteligencije i dopišu da su "saznali". Ali ima alat koji sve to utvrdi. To na Klixu ne znaju. Pa i sada redovno kradu!
Takvi su, šta ćete.
Tek, sva interakcija koju sam imao s Christianom (Koju ni Klix.ba ne može ukrasti!) kod mene je razvila neki poseban odnos prema njemu.
Da, Paddyja Ashdowna sam izuzetno poštovao. I volio. I žalim što nas je napustio. Bio mi je baš blizak i drag. I neizrjecivo sam ponosan na taj period mog života, rada s njim i učenja od njega...
Schwarz-Schilling kod mene je izgradio jedan odnos posebnog i izuzetnog poštovanja.
Njegovo srce je uvijek bilo na pravom mjestu. Bez zadnje namjere. A pripadalo je nama - Bosancima i Hercegovcima.
Čak ni moj dragi Paddy Ashdown nije imao toliku emociju prema Bosni i Hercegovini!
Sada, kada znam da je položen na vječni počinak, neizmjerno sam tužan.
Hem što je bio veliki čovjek, nešto što baš i ne viđam ni u Bosni, a nekmoli oko nje, hem što je bio prijatelj bez kalkulacije.
Za mene, njegovo tijelo jeste položeno u Berlinu. Ali mu je srce u Bosni i Hercegovini.
I velika mi je čast da sam ga znao, pričao s njim, pa i svađao se, ali i učio. Neka od najvećih prijateljstava samo se tako i mogu napraviti.
Lahka ti zemlja dragi Christain Schwarz-Schilling. Nisi više na ovom svijetu. Ali ostajes u mnogim srcima. Malo ko to zasluži!
Ako ti Sarajevo ne napravi zasluženi spomenik, ne tuguj. Sam si ga sebi postavio! I to je neizbrisivo!
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
