Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova BiH, prije tri godine upozoravao je na „radikalizaciju Bošnjaka“, implicirajući da bošnjački politički zahtjevi ugrožavaju stabilnost.
Piše: Amina Čorbo-Zećo
U savremenoj geopolitičkoj matrici jasno je da svjetski autoritarni lideri grade režime na strahu, mržnji i kriminalizaciji "drugoga“.
Benjamin Netanyahu, Viktor Orban i Vladimir Putin ne kriju da svoje politike temelje na islamofobiji i nacionalizmu, što dodatno polarizira društva i jača autoritarne tendencije. Kada su Sjedinjene Američke Države stavljale veto na zahtjev za hitnim i bezuvjetnim prekidom rata u Gazi, postalo je potpuno jasno da se ovakvi tokovi ne odvijaju izolovano, oni dolaze do samog Balkana.
Milorad Dodik je to iskoristio u svom posljednjem nastupu u SAD-u, predstavljajući politička neslaganja u BiH kao sukob islama i kršćanstva. Niz laži u intervjuu izrekao je da bi milozvučno se dodvorio svjetskim moćnicima. I u toj igri, nažalost, dobro stoji.
A, domaći politički akteri, prvenstveno lideri Trojke, nisu nevini u ovom procesu. Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova BiH, prije tri godine upozoravao je na „radikalizaciju Bošnjaka“, implicirajući da bošnjački politički zahtjevi ugrožavaju stabilnost. Tada je govorio ono što je HDZ želio čuti! Njegove riječi tada nisu samo predvidjele, već i legitimizirale diskurs koji danas Dodiku omogućava da otvoreno koristi islamofobiju za političku dobit. Konaković se sada nevješto brani nevješto ublažavajući ogromnu štetu nanesenu BiH.
Na globalnom nivou, Netanyahu koristi islamofobni diskurs kako bi opravdao politiku aparthejda. Orban odbacuje multikulturalizam i migracije iz muslimanskih zemalja kao prijetnju „kršćanskoj Evropi“. Vučić na Balkanu demonizira Bošnjake, prikazujući ih kao destabilizirajući faktor.
U regionu, političari poput Milorada Dodika, Dragana Čovića, Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića igraju ulogu izvođača radova ove ideološke matrice. Dodik negira genocid u Srebrenici i podstiče secesionističke težnje Republike srpske, koristeći islamofobnu retoriku. Čović koristi narativ „kršćanskih vrijednosti“ kako bi opravdao segregaciju i marginalizaciju Bošnjaka, dok Plenković i Milanović, iako deklarativno evroatlantski orijentirani, često zaobilaze kritiku islamofobnih i nacionalističkih pritisaka svojih regionalnih saveznika.
Ova koordinacija nije izolovana od globalnih tokova. Liberalna Evropa, svojim povremenim nečinjenjem i kompromisima, omogućava autoritarnim liderima poput Orbana i Putina da učvrste vlast kroz ideologiju mržnje. Moćni zapadni akteri često zatvaraju oči pred zloupotrebama u ime „stabilnosti“ i „borbe protiv terorizma“, a takva politika izravno ugrožava suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine.
Unutar Bosne i Hercegovine hitno je potrebno konsolidovati snage i jasno odbaciti prešutnu toleranciju prema pokušajima transformacije države u poligon za autoritarne interese.
Bosna i Hercegovina je danas pred izborom, dopustiti da bude pometena u geopolitičkim igrama mržnje i islamofobije ili se konačno ujediniti oko vrijednosti slobode, jednakosti i međunarodnog prava. Odgovor na ovo pitanje oblikovat će njenu budućnost.
