Kada je Milorad Dodik prvostepenom presudom osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika – činilo se da se pravna država konačno probudila. A, kada je 17. marta za njim, kao i za premijerom RS-a Viškovićem te predsjednikom NSRS-a Stevandićem, raspisana centralna potjernica zbog sumnje u napad na ustavni poredak – izgledalo je da će institucije zaista djelovati. No, vrlo brzo se pokazalo da odluke sudske vlasti neće pratiti koraci sigurnosnog aparata naše države. Umjesto da bude priveden, Dodik je, kao protagonist napada na ustavni poredak, bez ikakvih prepreka nastavio da putuje u Srbiju, Izrael i Rusiju, sastaje se s ponekim stranim zvaničnicima i svaku destinaciju koristi kao političku binu.
Dakle, dok je domaća i međunarodna javnost čekala hapšenje, izostanak efektivne reakcije institucija Bosne i Hercegovine postao je paradigmatičan primjer poraza izvršne moći. Politička i diplomatska osuda jeste stigla – bilo je reakcija iz Brisela, iz Washingtona, bilo je poruka podrške teritorijalnom integritetu BiH. Ali poslije mjesec dana, umjesto da bude lišen slobode, Dodik nastavlja djelovati: radi na usvajanju novog ustava RS-a, putuje van zemlje, prisustvuje skupovima i koristi ih za legitimaciju svojih poteza. Istovremeno, nudi zamrzavanje neustavnih zakona u RS-u u zamjenu za poništavanje Schmidtovih odluka, čime pokušava državnim suverenitetom trgovati kao pregovaračkom valutom.
U domaćem javnom prostoru istovremeno nastaje narativ o “bjeguncu”. Međutim, Dodik ne bježi. Umjesto skrivanja, javno se hvali povratkom u “svoje selo” i zakazuje nove susrete. On nije u ilegali. Pokazuje da institucije BiH nad njim nemaju stvarni doseg – i to je poruka koju šalje: da može kršiti Ustav, ignorisati Sud, ismijavati domaći i međunarodni pravni poredak, a da mu se ništa neće dogoditi. A paradoks nije samo u tome što ga niko ne hvata, već u tome što niko ne pokušava. Sud BiH, SIPA, EUFOR – ništa. Interpol je odbio crvenu potjernicu, pozivajući se na političku prirodu slučaja.
Stoga, u ovom trenutku više ne govorimo o unutrašnjoj institucionalnoj krizi, već o globalnom izazovu međunarodnog pravnog poretka. Visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Kaja Kallas poručuje da se “mir održava i silom” – ali sile nema. EUFOR ne planira pomoći, čak ni ako bi domaće agencije odlučile provesti sudske odluke. Iako postoje neki dobri signali, poput informacije da je Dodik bio “natjeran da ode” s međunarodne konferencije u Izraelu ili da su Austrija i Njemačka Dodiku uvele sankcije i zabranu ulaska u te zemlje – sve to nije dovoljno. Jer, dok Kallas iz Sarajeva šalje upozorenja, Viktor Orban iz Budimpešte, koja je dio EU-a, Dodiku daje diplomatsku podršku. Levente Magyar otvoreno podržava “ustavne reforme” u RS-u, a Aleksandar Vučić balansira između hinjenog diplomatskog mirovnjaštva i faktičke zaštite Dodikovih akcija.
Presuda, kao i potjernica, postoji. Djelimična izolacija – također. Ali, moć da se sudske odluke provedu? Ne postoji.
U proteklih mjesec dana Narodna skupština RS-a nije povukla nijedan sporni akt, no, jeste ušla u proces donošenja novog ustava za ovaj entitet. Zakoni o paralelnom VSTV-u, o zabrani djelovanja državnih institucija na teritoriji RS-a te o “stranim agentima”, ostaju na snazi. Ministar unutrašnjih poslova RS-a Siniša Karan operacije SIPA-e naziva “provokacijom”, dok rukovodstvo entiteta nastavlja sistemski negirati suverenitet države. Schmidtove odluke lebde u praznini – izrečene su, ali nisu zaživjele. Ustavni sud donosi presude koje ostaju bez implementacije.
