Presuda, kao i potjernica, postoji. Djelimična izolacija – također. Ali, moć da se sudske odluke provedu? Ne postoji.
Piše: Senada Tahirović
Kada je Milorad Dodik prvostepenom presudom osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika – činilo se da se pravna država konačno probudila. A, kada je 17. marta za njim, kao i za premijerom RS-a Viškovićem te predsjednikom NSRS-a Stevandićem, raspisana centralna potjernica zbog sumnje u napad na ustavni poredak – izgledalo je da će institucije zaista djelovati. No, vrlo brzo se pokazalo da odluke sudske vlasti neće pratiti koraci sigurnosnog aparata naše države. Umjesto da bude priveden, Dodik je, kao protagonist napada na ustavni poredak, bez ikakvih prepreka nastavio da putuje u Srbiju, Izrael i Rusiju, sastaje se s ponekim stranim zvaničnicima i svaku destinaciju koristi kao političku binu.
Dakle, dok je domaća i međunarodna javnost čekala hapšenje, izostanak efektivne reakcije institucija Bosne i Hercegovine postao je paradigmatičan primjer poraza izvršne moći. Politička i diplomatska osuda jeste stigla – bilo je reakcija iz Brisela, iz Washingtona, bilo je poruka podrške teritorijalnom integritetu BiH. Ali poslije mjesec dana, umjesto da bude lišen slobode, Dodik nastavlja djelovati: radi na usvajanju novog ustava RS-a, putuje van zemlje, prisustvuje skupovima i koristi ih za legitimaciju svojih poteza. Istovremeno, nudi zamrzavanje neustavnih zakona u RS-u u zamjenu za poništavanje Schmidtovih odluka, čime pokušava državnim suverenitetom trgovati kao pregovaračkom valutom.
U domaćem javnom prostoru istovremeno nastaje narativ o “bjeguncu”. Međutim, Dodik ne bježi. Umjesto skrivanja, javno se hvali povratkom u “svoje selo” i zakazuje nove susrete. On nije u ilegali. Pokazuje da institucije BiH nad njim nemaju stvarni doseg – i to je poruka koju šalje: da može kršiti Ustav, ignorisati Sud, ismijavati domaći i međunarodni pravni poredak, a da mu se ništa neće dogoditi. A paradoks nije samo u tome što ga niko ne hvata, već u tome što niko ne pokušava. Sud BiH, SIPA, EUFOR – ništa. Interpol je odbio crvenu potjernicu, pozivajući se na političku prirodu slučaja.
Stoga, u ovom trenutku više ne govorimo o unutrašnjoj institucionalnoj krizi, već o globalnom izazovu međunarodnog pravnog poretka. Visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Kaja Kallas poručuje da se “mir održava i silom” – ali sile nema. EUFOR ne planira pomoći, čak ni ako bi domaće agencije odlučile provesti sudske odluke. Iako postoje neki dobri signali, poput informacije da je Dodik bio “natjeran da ode” s međunarodne konferencije u Izraelu ili da su Austrija i Njemačka Dodiku uvele sankcije i zabranu ulaska u te zemlje – sve to nije dovoljno. Jer, dok Kallas iz Sarajeva šalje upozorenja, Viktor Orban iz Budimpešte, koja je dio EU-a, Dodiku daje diplomatsku podršku. Levente Magyar otvoreno podržava “ustavne reforme” u RS-u, a Aleksandar Vučić balansira između hinjenog diplomatskog mirovnjaštva i faktičke zaštite Dodikovih akcija.
Presuda, kao i potjernica, postoji. Djelimična izolacija – također. Ali, moć da se sudske odluke provedu? Ne postoji.
U proteklih mjesec dana Narodna skupština RS-a nije povukla nijedan sporni akt, no, jeste ušla u proces donošenja novog ustava za ovaj entitet. Zakoni o paralelnom VSTV-u, o zabrani djelovanja državnih institucija na teritoriji RS-a te o “stranim agentima”, ostaju na snazi. Ministar unutrašnjih poslova RS-a Siniša Karan operacije SIPA-e naziva “provokacijom”, dok rukovodstvo entiteta nastavlja sistemski negirati suverenitet države. Schmidtove odluke lebde u praznini – izrečene su, ali nisu zaživjele. Ustavni sud donosi presude koje ostaju bez implementacije.
Dakle, Sud je uz donošenje mjere jednomjesečnog pritvora, raspisao potjernicu za Dodikom, ali nijedna od 16 policijskih agencija u zemlji nije reagovala. Zakon je jasan – policijske strukture su dužne djelovati. U tom kontekstu, nedjelovanje sigurnosnih agencija, koje se dužne da djeluje prema sudskim nalozima, moglo bi blago biti ocijenjeno samo kao neefikasnost.
U Sarajevu se, međutim, odvija teatar za “kućnu upotrebu”. Vlast deklarativno odbacuje ideju o amnestiji, ali tzv. “diplomatska ofanziva” ostavlja mnogo pitanja otvorenim. Čini se kako je ona bila više retorička, nego operativna, a i oni koraci koji su nam se predstavljali kao operativni, poput “angažiranja lobističke kuće” u SAD-u, još jednom su otkrili sav amaterizam u pristupu za državu najozbiljnim pitanjima.
Istovremeno, politička scena zatrpana je pričama o “dogovorima naroda”, “podjeli karata” i mogućem “trećem entitetu”. Uglavnom, kafanski diskurs – podignut do nivoa medijske legitimacije. Nekadašnji funkcioneri nude “savjete” koji više podsjećaju na pripremu za nove izbore na valu populizma, a medijski komentari sve češće djeluju kao odjek političkog oportunizma. I čini se da su probosanske snage – bilo da su na vlasti, u opoziciji ili dio bivše strukture – već započele predizbornu kampanju, dok su državne institucije na direktnom udaru, kako to ocjenjuje i dekan FPN-a Sead Turčalo.
Iako formalno prisutna, međunarodna podrška sve više se iscrpljuje u simbolici – a ona bez instrumenata ostaje tek izraz nemoći. Keno Verseck za DW-a ovaj trenutak označava kao “najdublju sigurnosno-političku krizu nakon Ukrajine”. Ismet Fatih Čančar, pišući za Foreign Affairs, postavlja još direktnije pitanje: ako Evropa nije u stanju zaustaviti Dodika – kako će ikada zaustaviti Putina ili Trumpa? Po njegovom mišljenju, BiH nije samo prostor lokalne krize – već evropski lakmus-test sposobnosti Unije da brani svoje temeljne vrijednosti. Upravo zato, ova kriza nadilazi BiH. Ona se pretvara u ogledalo evropske dezorijentacije. Oblikuje se nova stvarnost: Bosna i Hercegovina funkcioniše kao država ili pravni entitet u kojem presude nemaju obaveznost, zakoni ne znače obavezu, a međunarodne obaveze zavise od geopolitičkog trenutka.
Zato, s punim pravom se postavlja pitanje: od raspisane centralne potjernice za Dodikom je prošlo mjesec dana – čega? Mjesec dana izbjegavanja obaveza? Period u kojem “bjegunac” nastupa kao domaći lider, dok ga pojedini mediji pokušavaju predstaviti kao filmskog Beću Kuduza koji bježi po šumama i livadama, dok se, zapravo, kreće po aerodromima i kabinetima. Ova predstava, koliko god bila apsurdna, postaje slika jednog društva u kojem se zakon percipira kao savjet, a presuda kao mišljenje.
Stoga, ovaj period može biti shvaćen i kao početak nove realnosti u kojoj entitet RS funkcioniše kao faktička “država u državi”, s vlastitim zakonima, granicama, policijom i političkim narativom. Jer problem nije samo “ovaj mjesec”, nego činjenica da se iz mjeseca u mjesec pokazuje da se u BiH sve može završiti u sferi simbolike: imate presudu, nemate hapšenje. Imate optužnicu, nemate izvršenje. Imate odluke Ustavnog suda, ali nemate njihove efekte. Imate međunarodnu podršku, ali ne i odlučnost.
Ako međunarodna zajednica i domaći akteri ne razumiju da je ovaj trenutak prelomni, onda će BiH formalno ući u stanje institucionalnog zamrzavanja. Bez izvršene presude, bez pravne posljedice, bez odbrane ustavnog poretka – sve naredne odluke visokog predstavnika, Ustavnog suda ili Parlamenta BiH postaju tek papirna fikcija.
A Bosna i Hercegovina nije izolovan slučaj. Kriza u njoj dio je šireg kontinentalnog obrasca. Od Budimpešte do Banje Luke, raste front autoritarnih političkih projekata. Ne zaustavi li Evropa Dodika sada, bit će nespremna za one koji dolaze poslije njega. BiH je danas epicentar evropske borbe za demokratiju. Ako se dozvoli da ovo postane nova normalnost – institucionalni paralelizam, etnonacionalna konfederacija, presude bez izvršenja – to neće biti poraz samo jedne zemlje. Bit će poraz cijele ideje o Evropi kao prostoru prava.
Dodik to zna. Putin to zna. Vrijeme je da to shvate i oni koji još uvijek vjeruju da se krize mogu “upravljati”, a da ih se efektivno ne rješava. Jer stabilnost ne postoji tamo gdje je zakon samo formalnost.
