U crnogorsko-hrvatskim odnosima kroz istoriju daleko je više dobrog od onoga što je problematično – a to je vazda bilo uvezeno, inscenirano i isfabrikovano, zato valja biti optimista uprkos očitom nedostatku mudrosti i odgovornosti sadašnjih crnogorskih vlasti.

Da je Hrvatska juče proglasila nepoželjnim osobama tri crnogorska studenta, ili tri konobara-sezonca ili turiste, šofere, trgovce, valjalo bi staviti prst na čelo pa mozgati: zašto se i kako to dogodilo, je li im krivica dobro odmjerena, hoće li se sada ta proglašavanja nastaviti. Ali pošto je riječ o političarima, kojima i status nepoželjnosti ide u opis radnog mjesta, ne treba brinuti o posljedicama jučerašnjeg akta po one kojih se on prvenstveno tiče. Tim prije što od one trojice najmanje dvojica, koja hronično boluju od poremećene percepcije stvarnosti izazvane dugotrajnim konzumiranjem kancerogenih istorijsko-političkih halucinogena pripremljenih u Knez Mihailovoj i suplemenata spravljenih na Banjici po starom ruskom receptu, vide akt Hrvatske kao neku vrstu priznanja.

Ključna pitanja su ovdje: jesu li štetnom, bespotrebnom, dnevnopolitičkom rezolucijom o Jasenovcu odnosi Crne Gore i Hrvatske trajno narušeni, i koliku će štetu koja od ovih dviju država zbog svega ovoga pretrpjeti?

Odgovor na drugo pitanje je: Hrvatska – nikoliku, Crna Gora – popriličnu.

Hrvatska je u EU, to znači da vodi zajedničku vanjsku evropsku politiku, a na unutrašnjem planu glavna tema je ekonomija.

Crna Gora, koja je do sada uživala značajnu, nesebičnu pomoć Hrvatske na brojnim poljima, pogotovo u procesu evropske i evroatlantske integracije, ne pokazuje ovim samo nezahvalnost već i nezrelost.

Hrvatska kao antipod Srbiji

Može li rezolucija nanijeti trajnu štetu? Za odgovor na ovo pitanje valja zagrebati malo dublje.

Crnogorsko društvo, i danas tek nešto manje nego nekada, raslojeno po starom iz Beograda još pretprošlog stoljeća nametnutom identitetskom šavu na Crnogorce i Srbe. Ta podjela ne dopušta društveni konsenzus i ispravne opažaje i realno prihvatanje onoga što danas jesu Hrvatska s jedne i Srbija s druge strane.

Za jedne je Hrvatska crnogorski ključni susjed, dio jedinstvene mediteranske kulturne matrice, stoljetni prirodni saveznik, logična geografska veza, izlaz Crne Gore na Zapad i njena kapija ka centralnoj i Zapadnoj Evropi, poželjni strateški partner, država-model kako neka pitanja identiteta i sopstvenog brendiranja i ka unutra i ka vani moraju biti riješena…

Za druge je, podosta nabrojanog i još mnogo više od toga, onaj ko to jedini može biti – „majčica Srbija“. A Hrvatska je susjed tretiran kao nekakvo nužno zlo, ali bez ikakvih argumenata. Ne računajući vazda isti narativ Beograda – i kad je radikalan, i kada je vučićevski umiven.

Za establišment, opterećen sopstvenim nedostatkom kapaciteta i potrebnom napretka u evropskoj integraciji, Hrvatska je prvenstveno uzor. Nažalost rjeđe inspiracija, daleko češće tek mogućnost da ono što Crna Gora nije dobila, uzme od Hrvatske ili prosto prepiše.

Peglanje crnogorske bruke

Crnogorski „Rat za mir“, agresija na Dubrovnik, pljačke po Konavlima i šenlučenje po Župi Dubrovačkoj dobrano su ostavili traga na odnose. Ali je s obije strane uloženo u proteklih četvrt vijeka poprilično truda da se preko te naše neslavne epizode nekako pređe.

Serija pozitivnih koraka i gestova preduzimana je početkom ovog milenijuma. Napredovalo se od Đukanovićevog izražavanja žaljenja Hrvatskoj i građanima Dubrovačko-neretvanske županije 2001, preko pisma koje je Terezi Kesoviji nekoliko mjeseci kasnije uputio Branko Lukovac, i Terezine odluke da Lukovčevo pismo objavi, kako bi „smanjila animozitet“. Bilježeni su brojni sastanci, kontakti, najprije oprezno i često bojažljivo, a onda sve intenzivnije i hrabrije.

*Dubrovnik, 11. jul 2000, predsjednici Slovenije Milan Kučan, Crne Gore Milo Đukanović, Češke Vaclav Havel i Hrvatske Stjepan Mesić*

Ne treba zaboraviti ni presude odgovornima za držanje ratnog logora u Morinju, ni makar simbolično obeštećenje koje je Crna Gora isplatila, ni privremeni režim kontrole još uvijek neriješene morske granice koji bez ikakvih problema traje već gotovo četvrt stoljeća… Ali valja znati da su ključne korake na liječenju rana novije prošlosti povukli prije toga oni koji su bili i hrabri i odvažni. Hrvatska je 1999, kada je crnogorsko nebo bilo zatvoreno, otvorila granicu za onoga kome je trebalo da je otvori. Milo Đukanović je na sastanke sa zapadnim državnicima letio iz Čilipa. Ništa manje hrabro nije postupila Crna Gora kada je povukla više poteza suočavanja sa sopstvenom prošlošću, makar kada je dubrovačka epizoda u pitanju.

Nije bilo državnog kontakta a da nije završio konstatacijom da dvije zemlje neće dopustiti da pitanja novije prošlosti utiču na njihove odnose. Nemali broj stranaca isticao je relacije Hrvatske i Crne Gore kao uzor, kao model kako bi u ovom vazda nestabilnom regionu trebalo rješavati probleme.

*Kotor 20. avgust 2003 – Filip Vujanović, Stjepan Mesić i Milo Đukanović*

I ovog puta, kada su u pitanju rezolucija i niz poteza poput naziva bazena u Kotoru Hrvatska postupa pažljivo i ozbiljno dobro pazeći da jasno usmjeri sankcije samo ka crnogorskim vlastodršcima.

Medijski ćorci

Crna Gora je u ovih tridesetak godina znala da se sama teško može oduprijeti najozbiljnijem izazovu, koji sada već vjekovima pokušava da je zatre, i da je pomoć Hrvatske dragocjena.

Hrvatska je, s druge strane, svjesna da joj i strateški i praktično odgovara da na jugu ima stabilnu prozapadnu državu, inkorporiranu u strukture EU i NATO-a. Ta dva dva strateška odredišta diktirala su odnose. Zato su jedini disonantni tonovi koji su registrovani bili oni iz medija, koji bi s vremena na vrijeme otvorili pitanje nekadašnjeg jugoslovenskog Školskog broda „Jadran“, a kad im upadne sjekira u med, i tvrdnje da je Crna Gora prepisala hrvatsku reformu školstva ili da hoće da iz Jadrana pokrade hrvatsku naftu.

Naravno, takvi sadržani nijesu imali nikakvu težinu da bi narušili državne odnose.

Zbog svega navedenog, za razmatranje pitanja budućih odnosa važno je izmjeriti kakvi su ti odnosi bili kroz istoriju? Koliko je toga na pozitivnoj, a koliko na negativnoj strani?

Što je Crnogorcima danas Hrvatska? I obrnuto

Na drugom su: Ivan Mažuranić, najznačajnija kreativna ličnost Hrvatskog narodnog preporoda, koji je u najvećem djelu, spjevu Smrt Smail-age Čengića, opjevao Crnogorce; Josip Slade Šilović, inženjer iz Trogira, koji je Crnoj Gori ostavio put Njeguši – Kotor niz Kotorske strane, Zetski dom, Dvorac Knjaza Nikole i Carev most u Nikšiću, hercegnovski Lazaret, barski Pristan i još podosta toga; Vlaho Bukovac, najznačajniji hrvatski slikar na prelazu XIX u XX stoljeće, kome je vrata velikog svijeta otvorio upravo crnogorski ciklus; Valtazar/Baltazar Bogšić, vrhunski pravnik rodom iz Cavtata, čije je najveće djelo, Opšti imovinski zakonik Knjaževine Crne Gore, ustanovilo u nas moderni pravni sistem, i ostalo na snazi decenijama nakon što je Crna Gora zbrisana kao država; slavni hrvatski vajar Ivan Meštrović, koji je osmislio Njegošev mauzolej, kako je kasnije njegov sin svjedočio, s željom da pomogne podizanju nacionalne samosvijesti Crnogoraca; Veljko Bulajić, filmski reditelj koji je živio i radio u Zagrebu, ali nije izgubio kontakt s rodnim krajem već je, štoviše, na najvišim nivoima njegovao i produbljivao crnogorsko-hrvatske odnose;

*Vis, Spomen-ploča admiralu Vladimiru Baroviću: Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio.*

Crnogorski admiral Vladimir Barović, koji se 1991. ubio na Visu nakon što je odbio da učestvuje u agresiji na Hrvatsku; jedan od najvećih živih crnogorskih i hrvatskih slikara, Dimitrije Popović, rođeni Cetinjanin, obrazovan i etabliran u Zagrebu; hrvatski lingvisti Josip Silić i Ivo Pranjković kao koautori prve Gramatike crnogorskoga jezika; hrvatski ljekari koji su prošle decenije praktično uveli Crnu Goru u oblast transplantacije gdje je njihova zemlja velesila; hrvatski Canadairi koji gase požare na Crnogorskom primorju; brojni naši profesionalni vojnici koji su u Avganistanu djelovali u okviru Hrvatske vojne misije; onoliki crnogorski pitomci dan-danas na hrvatskim vojnim akademijama; partnerstvo u NATO-u; prije petnaestak godina Zlatko Kranjčar, danas Robert Prosinečki kao selektori crnogorske fudbalske reprezentacije, ali i Zlatko Dalić kao nekadašnji igrač Budućnosti; Luka Pavićević kao igrač, a Duško Ivanović i kao kapiten najbolje generacije splitske Jugoplastike krajem osamdesetih, evropskog prvaka u dvije uzastopne godine; Fatos Beeqiraj u Dinamu, Hrvati u Tivtu i Crnogorci u Peroju… I heroji NOB-a, pogotovo Sutjeske, Crnogorci i Dalmatinci, zadojeni istim idealima slobode, u smrt su odlazili zajedno…

S ovakvim disbalansom na dva tasa – odgovor je jasan.

Nema u našoj zajedničkoj istoriji, ko god da je piše i kako god da je tumači, mržnje i ratova. Do 1991. Ni jednog slučaja, epizode, podatka. Inače bi na tome davno jahala velikosrpska propaganda.

Sve što se negativno događa Crnoj Gori u vezi s Hrvatskom je isfabrikovano, inscenirano, krivotvoreno, uvezeno, podmetnuto…

Zato sam optimista. Uprkos očitom nedostatku mudrosti i odgovornosti sadašnjih crnogorskih vlasti.

I zato što su Oliver, Severina i Giboni jednako popularni u Podgorici i u Splitu.

Nema te rezolucije…