Da je Hrvatska juče proglasila nepoželjnim osobama tri crnogorska studenta, ili tri konobara-sezonca ili turiste, šofere, trgovce, valjalo bi staviti prst na čelo pa mozgati: zašto se i kako to dogodilo, je li im krivica dobro odmjerena, hoće li se sada ta proglašavanja nastaviti. Ali pošto je riječ o političarima, kojima i status nepoželjnosti ide u opis radnog mjesta, ne treba brinuti o posljedicama jučerašnjeg akta po one kojih se on prvenstveno tiče. Tim prije što od one trojice najmanje dvojica, koja hronično boluju od poremećene percepcije stvarnosti izazvane dugotrajnim konzumiranjem kancerogenih istorijsko-političkih halucinogena pripremljenih u Knez Mihailovoj i suplemenata spravljenih na Banjici po starom ruskom receptu, vide akt Hrvatske kao neku vrstu priznanja.
Ključna pitanja su ovdje: jesu li štetnom, bespotrebnom, dnevnopolitičkom rezolucijom o Jasenovcu odnosi Crne Gore i Hrvatske trajno narušeni, i koliku će štetu koja od ovih dviju država zbog svega ovoga pretrpjeti?
Odgovor na drugo pitanje je: Hrvatska – nikoliku, Crna Gora – popriličnu.
Hrvatska je u EU, to znači da vodi zajedničku vanjsku evropsku politiku, a na unutrašnjem planu glavna tema je ekonomija.
Crna Gora, koja je do sada uživala značajnu, nesebičnu pomoć Hrvatske na brojnim poljima, pogotovo u procesu evropske i evroatlantske integracije, ne pokazuje ovim samo nezahvalnost već i nezrelost.
Hrvatska kao antipod Srbiji
Može li rezolucija nanijeti trajnu štetu? Za odgovor na ovo pitanje valja zagrebati malo dublje.
Crnogorsko društvo, i danas tek nešto manje nego nekada, raslojeno po starom iz Beograda još pretprošlog stoljeća nametnutom identitetskom šavu na Crnogorce i Srbe. Ta podjela ne dopušta društveni konsenzus i ispravne opažaje i realno prihvatanje onoga što danas jesu Hrvatska s jedne i Srbija s druge strane.
Za jedne je Hrvatska crnogorski ključni susjed, dio jedinstvene mediteranske kulturne matrice, stoljetni prirodni saveznik, logična geografska veza, izlaz Crne Gore na Zapad i njena kapija ka centralnoj i Zapadnoj Evropi, poželjni strateški partner, država-model kako neka pitanja identiteta i sopstvenog brendiranja i ka unutra i ka vani moraju biti riješena…
Za druge je, podosta nabrojanog i još mnogo više od toga, onaj ko to jedini može biti – „majčica Srbija“. A Hrvatska je susjed tretiran kao nekakvo nužno zlo, ali bez ikakvih argumenata. Ne računajući vazda isti narativ Beograda – i kad je radikalan, i kada je vučićevski umiven.
Za establišment, opterećen sopstvenim nedostatkom kapaciteta i potrebnom napretka u evropskoj integraciji, Hrvatska je prvenstveno uzor. Nažalost rjeđe inspiracija, daleko češće tek mogućnost da ono što Crna Gora nije dobila, uzme od Hrvatske ili prosto prepiše.
Peglanje crnogorske bruke
Crnogorski „Rat za mir“, agresija na Dubrovnik, pljačke po Konavlima i šenlučenje po Župi Dubrovačkoj dobrano su ostavili traga na odnose. Ali je s obije strane uloženo u proteklih četvrt vijeka poprilično truda da se preko te naše neslavne epizode nekako pređe.
