Ušli smo u drugi mjesec Dodikovog kriznog eksperimenta, a još uvijek ne znamo šta mu je bio cilj i kada će se i kako okončati. Niko ne priča o nužnosti političkog dijaloga i niko nema ideja, bar za razmišljanje. I niko se ne usuđuje da ponudi pomoć u raspetljavanju mrtvog čvora. Oni kojima smo do juče bili navodno najvažnija tačka spoljne politike, napustili su nas “bez pozdrava”. BiH više nije predmet njihovog interesovanja. Kaja Kalas je svratila u Sarajevo da kaže ono što smo slušali trideset godina. Utisci sa kojima je napustila Sarajevo mogli bi nas još više udaljiti od Brisela i zakovati našu krizu. Na konferenciji za medije lako je mogla zaključiti da smo u osporavanju i udaljavanju otišlo toliko daleko da u političkoj optici nema dodirnih tačaka. S kim bi bilo ko iz bijelog svijeta sa našim političarima mogao razgovarati? Svi znamo da trideset godina raznih kriza zahtijeva nove politike i nove ljude, ali niko ne zna kako do njih doći! Prokletstvo politike: znamo ko treba da ode, ali ne znamo ko treba da dođe!
U političkom diskursu niko ne razgovara o krizi i izlasku iz krize. Demonizuje se Milorad Dodik kao tvorac krize i bjegunac od zakona. U državi vladavine prava, osnovano se smatra da je u bjekstvu. I da sutra stvori svoju državu, za BiH će biti bjegunac koga čeka suđenje. Ali, nije to predmet ovog osvrta. Da li je Dodik pripremao političku krizu koja je nastala? Prije bi se moglo reće da su konstantne krize oko slova i duha Dejtonskog sporzuma pripremale Dodika za krizni krešendo. Šmitov zakon, zloupotreba pravosudnog sistema i osuđujuća presuda bili su okidač za prelazak granice. Možda bi se moglo reći i da je Dodik je krizu iskoristio za ciljeve koje samo on razumije.
BiH je u političkoj krizi, slabijeg ili jačeg intenziteta, trideset godine. Građani BiH su taoci političke krize! Da je Dodik nešto pripremao bar bi znao koliko ljudi će ga podržati i preći na njegovi stranu. Ili bi povukao sve svoje poslanike i funkcionere javne vlasti sa državnog nivoa. Ništa od političkih priprema nismo vidjeli sve vrijeme suđenja, koje je trajalo godinu dana. Čini se da je više razmišljao o osnovnostu krivične optužbe i varijantama političke trgovine oko presude nego o političkm razlazu i rušenju ustavnog poretka. Osuđujuću presudu je doživio kao neoprostivu drskost Kristijana Šmita i bez mnogo razmišljana izvršio amputaciju pravosudno-policijskih institucija.
Politička kriza će trajati i metastazirati, sa Dodikom ili bez njega. Već je aktuelna kriza oko izmjene izbornog zakona, nakon toga će stići nešto novo, i tako unedogled. Dejtonski sporazum se osmišljava kao beskonačna krizna sadašnjost.
