"Nakon panela, hrvatska delegacija bi se raširila po hodnicima, nastavljajući lobirati pojedine američke učesnike ili ulaziti u sukob s pro-bh. učesnicima iznoseći uvrede i prijetnje".
Piše: Ismail Ćidić
Proteklih par dana prisustvovao sam konferenciji "Razgovori o miru i sigurnosti na Balkanu" povodom 30. godišnjice Daytonskog sporazuma, koju je organizovao kongresmen Mike Turner u sklopu proljetnog zasijedanja NATO Parlamentarne skupštine. Publiku su činili aktuelni i bivši američki i strani zvaničnici, donosioci odluka, profesori, i tzv. policy influenceri, dok su među panelistima i govornicima bili ministri vanjskih poslova, ambasadori, kongresmeni i drugi.
Konferencija je potvrdila moj stav da je srpski nacionalizam najveća prijetnja teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, ali hrvatski nacionalizam, koje kroz djela sprovode i mostarski i zagrebački HDZ, najveća je prijetnja za sve druge interese Bosne i Hercegovine - od energetskih i finansijskih, sve do društvenih, međunarodnih i političkih. Postalo je politički sigurno, čak i popularno, suprotstaviti se srpskom nacionalizmu koji je bučniji i očitiji, ali suprotstaviti se suptilnoj političkoj strategiji hrvatskog nacionalizma koja agresivno podriva Bosnu i Hercegovinu, ali koja ne proizvodi iste medijske naslove, je jednak imperativ.
Tokom konferencije čuli smo sljedeće stavove:
- Bošnjaci su pristali na raspad Bosne i Hercegovine 1995. godine, ali ih je Hrvatska spasila,
- Zbog akcije Oluja izbjegnut je genocid u Bihaću,
- Hrvati prolaze kroz najgore oblike diskriminacije u BiH,
- Hrvatska nije bila strana u ratu, nego je bila garantor sporazuma i najveći prijatelj BiH na EU i NATO putu.
Od ukupno šest panela tokom dva dana, Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske koordinirano je poslalo brojnu delegaciju koju su činili aktuelni ministar Grlić Radman, dva bivša ministra vanjskih poslova Granić i Žužul, parlamentarce, europarlamentarce, te članove HDZ iz Bosne i Hercegovine. Ova grupa zastupala je ekstremističku i maksimalističku agendu za Bosnu i Hercegovinu i njene narode.
Hrvatska delegacija došla je ne samo s koordiniranim porukama za panele, nego i jasnom strategijom zastrašivanja i cenzurisanja učesnika s pro-bh stavovima. Tokom panela na kojem su učestvovali dr. Jasmin Mujanović i zamjenik ambasadora u Vašingtonu Ensar Eminović, hrvatska delegacija od 15-ak ljudi poredala se u prve redove, te dobacivala komentare i agresivno snimala govore s jasnom namjerom zastrašivanja, posebno Željana Zovko. Nakon panela, hrvatska delegacija bi se raširila po hodnicima, nastavljajući lobirati pojedine američke učesnike ili ulaziti u sukob s pro-bh. učesnicima iznoseći uvrede i prijetnje.
Zvaničnog bh. glasa skoro da nije bilo. Izuzimajući ministra Konakovića, koji je naglasio problem negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, ali i prešutio Radmanov komentar da se model dvije škole pod jednim krovom treba proširiti po cijeloj BiH, i zamjenika ambasadora u Vašingtonu Ensara Eminovića, koji je jasno naglasio interese BiH, nijedan drugi zvaničnik nije bio na panelima. Zvaničnika skoro da nije bilo ni u publici izuzimajući Kemala Ademovića koji je bio na nekoliko sesija sa svojim timom. Sve ostalo se svelo na pojedince u neslužbenom kapacitetu koji su načuli za događaj i izborili se za učešće i prisustvo. Štaviše, da Velma Saric nije usmjerila svoj govor na 30. godišnjicu genocida i detaljnije govorila o tome, ova tema bi ostala marginalna. Pokušaji hrvatskog revizionizma i fašistički prijedlozi za politički poredak BiH ne bi vidjeli otpor da se Jasmin Mujanović nije suprotstavio jasnim argumentima i dokazima.
Nekoliko zaključaka:
1. Već je općepoznato da se unutar BiH HDZ-u ustupa i daje disproporcionalno više resursa i moći nego što izborni rezultat to nalaže, ali aktivno pristati i ne odgovoriti na anti-bh. teze u najvažnijim krugovima je apsolutno nedopustivo. Ovo je odavno prestalo biti rezultat manjka kompetencije i, bez namjere da ulazim u bilo kakve "teorije zavjere", otvara pitanja ko stoji iza kakvih interesa.
2. Dužnost državnog aparata je da se bavi državnim pitanjima. Strategija ne može biti da se nadležni izvlače na to da će uvijek biti onih koji će uzeti slobodne dane od svojih poslova, platiti karte i hotele o svom trošku, izlagati sebe i svoju porodicu napadima kako bi se istina čula.
3. Trideset godina nakon pregovora na istom mjestu, Milošević i Tuđman od međunarodnih učesnika tretirani su kao ratni zločinci, dok je predsjednik Alija Izetbegović citiran kao lider koji je želio sačuvati mir, dati dignitet svima, posebno žrtvama, i suprotstaviti se destruktivnim silama. Ova činjenica ukazuje na sljedeće: očuvanje istine i narativa zahtijeva jedinstven pristup ne samo prema onima iz drugih kampova koji revizioniraju istinu ili podmeću historijske laži, nego i prema onima koji zbog svojih kompleksa ili straha nasjedaju na teze koje vode ka istim relativizacijama.
