Decenije tišine: Hoće li se pronaći preostale 33 žrtve Koraja?

Ernad Drljić

Proljeće uskoro dolazi u Koraj, mjesto mog djetinjstva, rodno mjesto moje majke. To je zemlja koja je nekada bila simbol plodnosti, vrijednih ruku i zajedništva. Međutim, ta ista zemlja natopljena je krvlju nevinih, krvlju onih koji su ubijeni samo zato što su pripadali drugom narodu, vjeri, identitetu. Koraj nosi duboke rane prošlosti, a pitanje koje se nameće svima nama – da li će naši nestali ikada pronaći smiraj?

U posljednjoj agresiji na našu domovinu, iz ovog malog mjesta poginulo je 59 civilnih žrtava. Nestali su ljudi koji su ovdje proveli svoje živote, ljudi čije porodice i danas tragaju za njihovim posmrtnim ostacima, nadajući se da će ih jednog dana moći dostojanstveno ukopati. Preostalih 33 žrtve još uvijek čekaju pravdu, čekaju da im se vrati dostojanstvo koje su im krvnički oteli oni koji su vjerovali da će njihova djela ostati nekažnjena i zaboravljena.

Ovo nije samo priča o jednom ratu. Ovo je priča o historiji koja se ponavlja. I u Drugom svjetskom ratu, mnogi Korajci su ubijeni, njihova tijela su namjerno skrivena kako bi se izbrisao trag njihovog postojanja. Stradali su jer su se odupirali onima koji su činili zločine. Danas, decenijama kasnije, mi se suočavamo s istom sudbinom. Mi, generacije koje dolaze nakon njih, ne smijemo dopustiti da ovaj put zločinci pobijede tišinom i zaboravom.

Nije dovoljno samo se sjećati. Nije dovoljno samo izgovarati imena nestalih. Moramo djelovati. Institucije koje postoje da bi služile pravdi i istini ne smiju ostati nijeme pred ovim pitanjem. Traženje nestalih ne smije biti birokratski proces koji se razvlači decenijama, već moralna i ljudska obaveza. Kroz institucije, kroz međunarodnu saradnju, kroz pritisak na odgovorne – moramo uraditi sve što je u našoj moći da pronađemo istinu i donesemo smiraj porodicama nestalih.

Jer svaki pronađeni posmrtni ostatak nije samo kosti, nije samo dokaz zločina. To je priča o nečijem ocu, bratu, sinu, majci. To je priča o neizrecivoj boli koju nose njihove porodice. To je priča o našem narodu, o našoj dužnosti da se ne pomirimo sa zaboravom.

Danas Korajci žive u izuzetno teškim uslovima. Loša komunalna infrastruktura, česti nestanci struje i vode, neadekvatna podrška institucija – sve to otežava život ovom narodu koji je pretrpio nepravdu i patnju. Ali ono što ih krasi jeste ponos i dostojanstvo. To su ljudi koji su uprkos svemu ostali na svojim ognjištima, koji su spremni boriti se za bolji život.

I zato, dok tražimo pravdu za nestale, ne smijemo zaboraviti ni one koji su ostali. Naša borba ne smije stati samo na prošlosti, već mora obuhvatiti i sadašnjost, ali i budućnost. Ovim ljudima je potrebna podrška – ne samo kroz riječi, već kroz konkretne akcije koje će im omogućiti dostojanstven život.

Ja neću stati. Moja odgovornost nije samo da govorim, već da djelujem. Neću šutjeti dok porodice nestalih Korajaca još uvijek nemaju gdje položiti cvijet i odati počast svojim najmilijima. Neću dozvoliti da se ovaj narod ponovo gura na marginu, da se njihova patnja ignoriše, da se njihove rane ostave nezaliječene.

Pravda nije nešto što se poklanja – ona se mora izboriti. I mi ćemo je izboriti, ma koliko vremena prošlo. Jer to dugujemo onima koji su nestali, ali i onima koji tek dolaze.

Na prvom narednom zasjedanju Općinskog vijeća, podnijet ću inicijativu za osnivanje posebne radne grupe koja će se baviti pronalaskom preostalih nestalih osoba iz Koraja. Ova inicijativa neće biti samo deklarativna – ona će biti prvi korak u dugoj borbi za istinu i pravdu. Moramo se izboriti da svaka žrtva pronađe smiraj i da Pravda izađe na svjetlo dana!