Ko je naš Chris Spirou?
Prije manje od mjesec dana umro je bivši američki predsjednik Jimmy Carter. Mi ga pamtimo po “mirovnoj misiji” s početka 1995. godine. Našoj javnosti malo je poznato da je vrlo bitnu ulogu u Carterovoj posjeti Sarajevu i Palama odigrao Chris Spirou, Carterov prijatelj i utjecajni demokratski kongresmen iz New Hampshirea, u periodu 1974-1984.
Kako se lobira u Washingtonu
U svojim memoarima “Put u Dejton – u potrazi za mirom”, Spirou piše kako ga je Milošević kontaktirao nedugo nakon zaključivanja Washingtonskog sporazuma, u martu 1994. Svjestan šta znači zaustavljanje sukoba između Armije RBiH i HVO-a, i njihovo moguće zajedničko djelovanje protiv srpskih snaga, uz podršku Amerike, Milošević je zamolio Spiroua da ga što prije poveže sa Clintonovom administracijom, kako bi ih uvjerio da je i on spreman za mir.
Spirou je, zahvaljujući svojim vezama u Demokratskoj stranci, vrlo brzo došao do savjetnika potpredsjednika Alea Gorea, kao i nekih zvaničnika u State Departmentu, te je prenio Miloševićeve poruke. Ono što je vjerovatno najzanimljivije našoj javnosti jeste kako su Spirou i Milošević komunicirali sa američkim vlastima. Ili, kako se to danas popularno kaže, lobirali.
Spirou je kazao predstavnicima Clintonove administracije da je predsjednik Srbije čovjek koji je duboko zainteresiran za mir. Ali da bi bio ubjedljiv isticao bi odmah da Milošević nije poput “fundamentalista i fanatika na Palama”. To su njegove riječi, ne moje. Srbijanski predsjednik, govorio je Spirou, moli američku vladu da mu pomogne da nađu mirovno rješenje i da zajedničkim naporima prinude paljanski režim da ga prihvati. Nakon toga, Milošević je spreman otvoriti vrata američkim investitorima u Srbiji, itd. Muzika za uši Clintonove administracije.
Spirou i Milošević su, dakle, shvatili da lobiranje ne može biti ubjeđivanje ljudi u američkoj vladi da su “Srbi u pravu”, itsl. Iznošenje moralno-historijskih argumenta bi bilo trošenje vremena. Jednako kao i pokušaj da se zvaničnici Clintonove administracije podmite kako bi stavili srpske interese iznad američkih.
Djelotvorno lobiranje je polazilo od toga da se prepozna šta su američki interesi na Balkanu. To je, kako je Milošević odmah shvatio, bio mir u BiH, koji bi bio ostvaren uz američku (a ne evropsku!) inicijativu.
Te 1994. godine, kada je ključno pitanje bilo – treba li širiti NATO na istočnu Evropu, pa i da li je potrebno snažno američko prisustvo u Evropi, čak i nakon kraja Hladnog rata, valjalo je, na primjeru BiH, pokazati da EU sama ne može osigurati mir u Evropi, te da je to moguće samo uz SAD. Sad na primjeru Ukrajine vidimo koliko su to bila bitna pitanja, a sukob u BiH (i ko ga može zaustaviti) bio je izravno povezan s njima.
Da bi izgledao kao što kredibilniji partner, Milošević je čak uveo limitirane sankcije tzv. Republici Srpskoj, u ljeto 1994, nakon što su Karadžić i društvo odbili Plan Kontakt grupe, uz iracionalne poruke, poput onih vladike Atanasija: “Suverenitet Republike Srpske se mora ostvariti, dok se to ne desi moramo trpeti. Neka nas i bombarduju.”
Naravno, Milošević nikad nije obustavio podršku VRS-u u toj mjeri da bi njena pozicija na frontu bila ugrožena. On je, kako se kaže u presudama Haškog tribunala, sve do kraja rata zadržao opću kontrolu nad RS-om. Ali, sagledavajući međunarodnu situaciju trezvenije nego paljansko rukovodstvo, znao je da bahato odbacivanje zapadnih mirovnih inicijativa može lako dovesti do vojnog sloma i nestanka RS-a.
Sama Carterova posjeta BiH, koja je uslijedila nakon propasti Plana Kontakt grupe, bila je jedan od taktičkih poteza iniciranih od Miloševića i Spiroua, kako bi se u međunarodnoj javnosti stvorio dojam da je rat moguće zaustaviti pregovorima, da su čak i Paljani spremi voditi dijalog, te da nema potrebe za eventualnom intervencijom NATO-a (u korist bošnjačko-hrvatske alijanse).
Ukupni lobistički angažman Chrisa Spiroua može biti vrlo koristan danas, kada razmišljamo o politici koju je vodila Bidenova administracija, kao i o politici koju bi mogla voditi Trumpova administracija.
Milošević je znao da je potrebno prepoznati pravog lobistu (utjecajnog Demokratu, bivšeg kongresmena, s dobrim kontaktima), platiti ga izdašno, te iznaći razumljiv jezik, tj. onaj za koji će američke vlasti imati sluha. Pomoći Amerikancima da se zaustavi rat ili ih bar uvjeriti da ti je to namjera. Ne dosađivati sa pričama kako su “bosanski Srbi posve u pravu, a Bošnjaci i Hrvati u krivu”, itd. To znanje Beograd i danas ima, te izdvaja značajna sredstva na lobiranje.
Delije teško podnose okretanje Srbije ka Zapadu, ali…
Prije nekoliko dana, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je, na pres-konferenciji sa pomoćnikom ministra za menadžment i resurse u Bidenovoj administraciji Richardom Vermom, imao kratko obraćanje, koje je bilo prava muzika za američke uši.
Osim što je javnosti dao do znanja da je Srbija voljna provesti sankcije uvedene Naftnoj industriji Srbije (što znači eliminaciju ruskog vlasničkog udjela u NIS-u), Vučić je iskoristio priliku da pohvali vlastiti doprinos očuvanje regionalnog mira.
Mnogi su, kazao je Vučić pred Amerikancima, u protekle tri godine tvrdili da će Srbija povesti novi rat na Zapadnom Balkanu u korist tuđih (ruskih?) interesa, ali to se nije desilo, niti će se desiti, kazao je i naglasio da je Srbija “zainteresirana za ekonomsku saradnju” (čitaj: litijum).
Zatim je dodao da je, tokom mnogih kriza, uvijek bio u kontaktu sa američkim ambasadorom Christopherom Hillom i pomoćnikom državnog sekretara za Evropu Jimom O’Brienom, te da su sve te krize razriješene i nisu dovele do sukoba. Rekoh, prava muzika za američke uši.
Samo nekoliko dana poslije, američki ambasador u Beogradu Christopher Hill je dao intervju za Radio-televiziju Srbije, u kojem je imao samo riječi hvale za Srbiju (što je, u Hillovom diskursu, eufemizam za Vučića). Vojvodo, serdare.
