Politička kriza u Bosni i Hercegovini (BiH) se ne stišava. Iz međunarodne zajednice, u koju se još uvijek očajnički gleda, stižu već viđene i pomalo dosadne izjave podrške “dejtonskoj cjelovitosti i stabilnosti”. Niko protagoniste naše krize ne poziva u Brisel, niko ne dolazi da o krizi razgovara s nama. Čini se da su evropski politički mozgovi u stanju teške mentalne konfuzije, zbog čega nama poručuju da sami raspetljavamo Gordijev čvor u koji su nas svezali svojom tridesetogodišnjom podrškom. A mi, nevični da se brinemo o sebi, ne činimo apsolutno ništa. Čekamo hapšenje Dodika, Stevandića i Viškovića, u varljivoj nadi da će hapšenje riješiti našu političku krizu.
Sada je gotovo izvjesno da hapšenja neće biti. Efikasnog pravosudnog reagovanja nema. Ono se zaustavilo na odustanku od prinudnog dovođenja zbog procjene da bi to bio rizik visokog nivoa. A privođenje je bilo jedino zakonito reagovanje. Kao što vidimo, Dodik nije napustio svoje boravište i ne krije se. Obavlja svoje predsjedničke aktivnosti, putuje po RS, odlazi u Beograd i Izrael. Po svemu bi se moglo zaključiti da je negdje donesena politička odluka da se Milorad Dodik neće hapsiti.
Valjalo bi ovu tezu, još uvijek maglovitu i jednu od mnogih, pažljivo razmotriti.
Milorad Dodik užurbano RADI! Drugim riječima, on uspostavlja faktičku situaciju koju bi jednog dana neka globalna moć mogla priznati sa obrazloženjem da je dejtonska BiH samu sebe sahranila! I niko takvu argumentaciju neće moći odbaciti kao političku ludost. Trideset godina “implementacije Dejtonskog sporazuma” zaista je potrošeno u razgradnji i obesmišljavanju mirovnog sporazuma, stvaranju kulta visokog predstavnika, međusobnom osporavanju, proizvodnji mržnje i beskonačnim opstrukcijama i blokadama. Posebna priča je ko je za to kriv. Oko toga će se Bošnjaci, Srbi i Hrvati svađati narednih trideset godina.
Dodikovi potezi su napravili političku pometnju iz koje se ne nazire izlaz. On je izašao iz političkog kola, ali nije za sobom zatvorio vrata. Ostao je koalicioni partner sa dva snažna politička aduta: dva ministra u Savjetu ministara i kontrolnim paketom u Vijeću naroda. Bez njegovih poslanika i ministara BiH je osuđena da tapka u mjestu. Ovako, funkcioniše, kako-tako. On će ostati faktor funkcionalnosti i birati kada će i šta podržavati, a šta blokirati. Stanje je katastrofično i gotovo nepodnošljivo, ali je politički rezon logičan – bolje išta nego ništa! Političko usporavanje će trajati do momenta kada će se nefunkcionalna dejtonska BiH naći na stolu globalnih moćnika koji će morati odrediti njenu budućnost. Kakva će ona biti, može se samo nagađati.
Ne treba lamentovati nad situacijom, bez obzira koliko ona bila zabrinjavajuća. U tridesetogodišnjoj dejtonskoj političkoj praksi se kristalizovala istorijska nužnost. Posljedice takve prakse su neminovne.
Dodik vjeruje da ima političku prednost jer politički djeluje. Ostale koalicione politike su u fazi “zimskog sna”. Dodik ima za to više razloga. Cijena njegove slobode je ogromna i ona će svakim danom sve više rasti. Zbog toga je spreman za svaku vrstu političke trgovine. Već je poslao ponudu onome koji to najbolje razumije (Trampu!) i ona iznosk sto milijardi dolara u rijetkim mineralima. Zar Tramp nije međunarodno pravo i pravdu odavno sveo na Mendeljejev periodični sistem?
Zanimljivo je da je Dodikov, Stevandićev i Viškovićev slučaj u rukama tužilaca koji su nagrađivani od strane američke ambasade i koji imaju iskustvo u političkopravosudnim projektima (slučaj “Novalić i dr”. i slučaj “Memić”). Mediji su već optužili tužioca Dubravka Čamparu za neopravdano zadržavanje Dodikove potjernice? Uostalom, u Tužilaštvu BiH više od deset godina stoje na čekanju istrage protiv Dodika i Stevandića, a da za to nema objašnjenja. (Trebalo bi vidjeti koji tužioci i po čijim naredbama su postupali u ovim predmetima).
Hapšenje trojice najviših funkcionera entitetske vlasti zbog napada na ustavni poredak je politički delikatna stvar jer dovodi u pitanje osnove dejtonskog sporazuma. Pravosudno reagovanje je samo posljedica političke krize. Politička kriza ima svoje dublje korijene i širi aspekt odgovornosti. Moglo bi se dogoditi da u političkoj istoriji i ovaj sudski slučaj bude kvalifikovan kao pucanj u samo srce Dejtonskog sporazuma.
Pretpostavimo da hapšenje Dodika prođe bez žrtava “u ljudstvu i materijalu”. Hoće li to riješiti političku krizu? Poslije hapšenja Dodika, slijedi raspisivanje izbora za predsjednika Republike. Umjesto žrtvovanog predsjednika mogao bi doći novi Dodik i uslijediti stranačko postrojavanje koje smo imali. Ako hapšenje ne uspije, a iza nespjeha ostanu ljudske žrtve, stvari se mogu višestruko iskomplikovati. Tada se unutrašnja kriza prelijeva na državni nivo, gubi se povjerenje u državne institucije, traže se krivci i odgovornost. Haos na suprotnoj strani ide u prilog politici i idejama Milorada Dodika!
