Bosna i Hercegovina: Kontinuitet destrukcije

Piše: Akademik Esad Duraković

Neke stvari moraju se ponavljati – sve dotle dok se ne prevaziđe, dok se ne promijeni stanje koje uzrokuje to što se verbalno ponavlja. Uporna i ista prijetnja zahtijeva uporne i iste reakcije. Tako sam više puta javno govorio, između ostaloga, da je Bosna više od države: Bosna je zemlja, sa svim onim sadržajima koje taj pojam nosi – hiljadugodišnju tradiciju, sposobnost da nadživi najveće imperije, multikulturalnost u harmoniji od pamtivijeka… Sve je to izrastalo endemski na tlu koje se zove Bosna. Stoga je Bosna danas i za Evropu ideja, ili bi morala biti, iako to birokratizirana Evropa uglavnom ne uviđa.

No, ta čudesno otporna zemlja posljednjih je decenija sudbinski suočena s prijetnjom za opstanak. Međunarodna agresija koja je na nju izvršena 1992. traje i danas, nakon zamrznutog konflikta, ali se ta agresija sada vrši drugim sredstvima. Glavna strategija danas je mrcvarenje do raspada. Ako ne zaboravimo da su u vrijeme vojne agresije vodeće evropske zemlje (Velika Britanija i Francuska) bile na strani agresora – dakle, u trenutku kada su je napale sve tri susjedne zemlje – zašto bi nas danas čudila konzistentnost takve međunarodne politike. Štaviše, „stanje na terenu“, u BiH, nedvosmisleno svjedoči upravo o toj konzistentnosti. Oni samo verbaliziraju jedno a u stvarnosti rade nešto sasvim drugo. O politici treba suditi po stvarnosnoj akciji a ne po verbalizaciji. Pogledajmo temeljne fragmente te stvarnosti.

Institucije BiH su paralisane. Decenijama već članovi Predsjedništva BiH iz manjeg entiteta javno, deklarativno i stvarno, rade protiv države u čijem su Predsjedništvu i gdje primaju visoke plaće. Takva moralna i politička perverzija nezabilježena je u svijetu. Istovremeno, ovdje imamo protektora koji je po poziciji dužan da institucije drži efikasnim, ali on to ne čini. Zatim, ključne odluke/presude Ustavnog suda, kao stožera i simbola svake države, ne implementiraju se, što znači da ovdje caruje bezakonje na najvišem mogućem nivou. Protektor ne koristi ovlasti koje ima i na taj način presudno doprinosi destabilizaciji. Takozvana međunarodna zajednica (koju on predstavlja) nameće nekakve sankcije upornom rušitelju ustavnog poretka, ali taj barbar u politici ostaje decenijama na političkoj poziciji čitav niz godina, umjesto da ga protektor odmah smijeni i progna iz službene politike. Kada sudski organi odluče da ga treba uhapsiti, niko se na to ne odlučuje. Država krepava, oprostite. Štaviše, taj odmetnik potom posjećuje vojnu jedinicu u Rs koju huška na agresiju. Paradoks je totalan, usavršen! Protektor ne djeluje, umjesto da zatraži podršku EUFOR-a da uhapse toga razbijača Bosne koji indicira stanje opće destrukcije, i da tako ovjere vjerodostojnost vlastite misije. Sada imamo i odmetnuti dio Armije BiH, kao i dio policije. Dva supa i simbola svake države cijepaju se! Kome to nije jasno da je država u raspadu?! Međutim, protektor ni EUFOR ne djeluju u skladu sa svojom misijom. Stoga je neizbježno pitanje, koje je samo retoričke naravi: Koga to oni, zapravo, čuvaju?! Nije moguće u ovakvoj situaciji ne prisjetiti se činjenice – danas općepoznate – da su francuski vojnici u BiH ’92. poslani da štite srbijansku agresiju na članicu UN, na Bosnu i Hercegovinu.

„Skrojili“ su nas tako da nismo u stanju samoodrživosti. Svoga monstruma su svjesno učinili bespomoćnim. Ovakva država je njihov projekt kreiran u trenutku kada je Armija bila pred oslobođenjem zemlje, ali je prijetnjama NATO-om zaustavljena. I danas čuvaju agresijske tekovine pa u tome cilju, kad im zatreba, hitno i barbarskom metodom promijene i izborni zakon da bi postavili svoje „instalatere“.

Dakle, strategija je mrcvarenje do utrnuća i do raspada. Istina, zemlja Bosna je svašta u povijesti predeverala i opstala je zato što je ona ideja, nukleus kosmopolitizma. No, sada je vrijeme kada njene patriote moraju biti maksimalno oprezni, optimalno angažirani, i ne smiju samo čekati šta će im sudbina donijeti. Krajnji ishod će ipak zavisiti od njih. Ili od nas.