Dio političkog establišmenta u našoj zemlji (SNSD i HDZ) tvrdi da je za aktuelnu političku krizu odgovoran Ured visokog predstavnika. Ja spadam među one po kojima OHR nije doveo do krize. No, kako dokazati koja strana je u pravu? U nastojanju da dođemo do odgovora možda nam može pomoći jedan misaoni eksperiment. Ako pretpostavimo da je OHR uzrok krize, zamislimo onda da tog uzroka nije bilo. Zamislimo da OHR nije postojao u protekle, recimo, dvije godine. Zamislimo da je već ranije bio zatvoren. To bi, po logici SNSD-a i HDZ-a, značilo da tekuće krize ne bi bilo. Jer ako nema uzroka krize, ne može biti ni same krize.
Zamislimo, dakle, da u junu 2023. godine, OHR nije postojao. Šta bismo imali tada? Podsjetimo, tada je Narodna skupština Rs usvojila zakon o neprovođenju odluka Ustavnog suda BiH, te zakon o neobjavljivanju odluka OHR-a. Da tada nije postojao OHR ne bi bilo potonjeg zakona, ali bi vladajuća većina u NSRs izglasala prvi – onaj o neprovođenju odluka Ustavnog suda.
Dakle, i da nema OHR, imali bismo na snazi antidejtonsko djelovanje najvišeg stepena: odbijanje provođenja odluka Ustavnog suda. Šta bi to značilo? Da li bismo možda bili u manje intenzivnoj krizi? Kako je u genealogiji najbitnijih odredaba Dejtona, napisao Jim O’Brien, jedan od pravnika koji su radili na njegovoj izradi: Ustavni sud je napravljen kao tijelo zaduženo za razrješavanje sporova između različitih nivoa vlasti u BiH. O’Brien veli da je u septembru 1995. srpska strana “insistirala da se svi nesporazumi rješavaju pregovorima između entitetskih vlada”. Koliko su strane u BiH bile kadre da pregovorima razriješe svoje nesporazume pokazao je rat koji je, tada, još uvijek trajao.
Zato je, kako ističe O’Brien, u Dejtonu odlučeno da “entiteti i druge niže instance bivaju podređeni odlukama Ustavnog suda”. Kako dalje on piše: “Uspostavljanje Ustavnog suda i pravosuđa u cjelini, predstavljalo je udarac centralnoj tezi koju je srpska strana zastupala u ranijim pregovorima: da entiteti trebaju biti konačni arbitri kada se otvore pitanja da li su međunarodne ili domaće pravne obaveze ispunjene.”
Ovu bitnu dimenziju Dejtona odmah po samom njegovom zaključivanju uočio je i sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. On je, naime, u detaljnoj analizi sporazuma, objavljenoj krajem novembra 1995, proglasio Slobodana Miloševića za izdajnika zbog prihvatanja takve uloge Ustavnog suda.
Vučić je tada ispravno zapazio: “Pošto se odluke donose većinom glasova, u praksi bi bilo dovoljno da se samo jedan izabranik Evropskog suda priključi članovima izabranim u Federaciji, pa da se donese presuda protiv interesa srpske strane. A sudu je, štaviše, dato pravo da odlučuje koliko je neki pokušaj Srba iz Rs da formiraju konfederaciju sa Srbijom legalan.”
U studiji Tajna historija Dejtona, koju su, na osnovu dotada tajnih dokumenata State Departmenta, napisali Derek Chollet i Bennett Freeman, navodi se da je ideju o ovakvom Ustavnom sudu dao Lloyd Cutler, pravni savjetnik dvojice američkih predsjednika: Clintona i, ranije, Cartera.
