Anatomija Dodikovog hibridnog secesionizma

Ključna opasnost ove nove vrste hibridnog secesionizma je u tome što se odvija polako, u epizodama eskalacije i deeskalacije, uz tihi pristanak međunarodne zajednice koja uvijek iznova podcjenjuje opasnost „tihe secesije“. Dok Zapad čeka dramatične scene poput granata ili rovova, Dodik balansira, uvijek tik ispod praga intervencije. Tako je stvorio stanje permanentne nestabilnosti. Dovoljno loše da slabi državu, ali ne dovoljno katastrofalno da bi se interveniralo.

A šta rade domaći akteri koji se protive secesionističkoj agendi? Nažalost, još uvijek premalo i presporo. Probosanske političke snage ostaju duboko fragmentirane, zapletene u međusobne obračune, nespremne da sagledaju punu širinu i dubinu prijetnje koja se nadvila nad državnim poretkom. Umjesto konsenzualnog pristupa i strateške jasnoće, reakcije su često na rubu improvizacije, odgovori parcijalni, a često se nepromišljeno šalju signali nemoći koji ne ulijevaju povjerenje u institucionalnu otpornost države. Nedostaje liderstvo koje bi artikuliralo jasan narativ otpora destabilizaciji i okupilo pluralne političke aktere oko zajedničkog cilja.

Pritom, domaći akteri koji se protive secesionističkoj agendi rukovodstva entiteta Rs nemaju više luksuz ideološke isključivosti ni stranačkog sitničarenja. Ova borba nije borba za izborne procente, već za očuvanje ustavnog poretka i države kao takve.

U ovom fluidnom i potencijalno eksplozivnom kontekstu, pažnju zaslužuje i promjena političke orijentacije HDZ-a BiH. Lider te stranke, Dragan Čović, sve otvorenije se distancira od Milorada Dodika, procjenjujući da može politički kapitalizirati novu konfiguraciju vlasti kroz alternativnu koaliciju iz koje bi SNSD bio isključen. Čovićev manevar, vođen hladnom kalkulacijom vlastitih interesa i realnom procjenom međunarodne klime, može predstavljati ključni faktor u prekomponiranju političke arene na državnom nivou. No, potez koji bi tom procesu dao institucionalnu težinu i stvarni zamah – ostavka predsjedavajuće Vijeća ministara Borjane Krišto, koja bi automatski povukla pad cijelog Vijeća – još uvijek izostaje.

Šta čini međunarodna zajednica? Uprkos sve učestalijim upozorenjima, i dalje djeluje kao da ima luksuz vremena. Očekivano, jer više od dvije decenije, međunarodna zajednica, a prije svih Evropska unija njeguje iluziju da se normama, institucijama i uslovnim integracijama može nadomjestiti nedostatak stvarne političke moći. EU nastupa s uvjerenjem da moralne norme mogu zamijeniti silu. Vjeruje da puko promoviranje vrijednosti poput vladavine prava, multilateralizma i ljudskih prava može mijenjati i oblikovati ponašanje aktera poput Dodika. To je ozbiljno pogrešno tumačenje načina na koji funkcionira moć. Institucije, pravila i norme vrijede samo ako ih neko ima volju i kapacitet sprovesti. EU, ostatak međunarodne zajednice i domaćih političkih aktera moraju pokazati da imaju tu volju i kapacitet. Akteri poput Dodika ponašanje mijenjaju samo ako su suočeni s opipljivom, djelatnom moći. Ako međunarodna zajednica želi izbjeći reprizu devedesetih, vrijeme je da pokaže više odlučnosti. EUFOR-ove trupe moraju biti još robusnije, vidljivije, strateški bolje raspoređene. Moraju mnogo intenzivnije i komunicirati i sarađivati sa institucijama države. Bilateralne sankcije ključnih država EU prema Dodiku i njegovim saučesnicima moraju se brže usvajati, moraju biti precizne i bolne.

Dodik računa upravo na nedostatak volje i kapaciteta međunarodnih aktera. Računa na razjedinjenost onog što pežorativno naziva “političko Sarajevo”. Svjestan je da se Bosna i Hercegovina ne može braniti ako se suverenitetske snage prvo ne slože same sa sobom. Svaka unutrašnja svađa tih snaga je poklon za njegove secesionističkr ambicije. Vrijeme je da se pokaže odgovornost koju ova situacija zahtijeva. Institucije države moraju nastaviti dosljedno djelovati, pravosuđe mora istrajati na vladavini prava, a mediji i građansko društvo moraju aktivno razotkrivati laži koje šire politička rukovodstava entiteta Rs i Srbije.

Bosna i Hercegovina se nalazi pred odlukom da jasno pokaže da njena državnost nije upitna ili nijemo posmatra kako Dodik dovršava ono što Milošević i Karadžić nisu uspjeli prije 30 godina. Evropa se pak mora zapitati da li želi na svojoj periferiji novi zamrznuti konflikt, novu Abhaziju, novu Gruziju, ili čak novu Ukrajinu regionalnih dimenzija?

Ono što je neizbježna činjenica jeste da sudbinu Bosne i Hercegovine neće odrediti deklaracije, saopštenja i „procesi“. Odredit će je raspodjela moći unutar zemlje i oko nje. Trenutni status quo koristi onima koji žele destrukciju. Dodik ima institucionalnu kontrolu nad Rs, podršku iz Beograda i Moskve, političko pokriće iz Budimpešte i pasivnost iz Brisela. Njegova strategija ne zahtijeva otvorenu secesiju. Dovoljno je da se država uruši iznutra, polahko, postepeno, iz dana u dan.

Svi moraju biti svjesni da Milorad Dodik nije samo neki lokalni, bosanskohercegovački problem. On je personifikacija onog starog zla početka 90-tih koje opet podiže glavu. Zbog toga ova kriza ima samo dva moguća kraja. Ili će Dodikova secesionistička avantura završiti onim što zakon propisuje za napad na ustavni poredak ili će njegov uspjeh postati uzor za druge, početak domino-efekta čije posljedice danas niko ne može ni zamisliti. Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Kosovo – svi oni imaju unutrašnje krize, zamrznute konflikte i zapaljivu kombinaciju polariziranih društava i ambicioznih lidera. Ako želimo mir, stabilnost i budućnost Bosne i Hercegovine i regije, jedino nasljeđe koje Dodik smije ostaviti iza sebe mora biti kazna za napad na ustavni poredak države koju je pokušao razbiti.