"Bosna i Hercegovina se nalazi pred odlukom da jasno pokaže da njena državnost nije upitna ili nijemo posmatra kako Dodik dovršava ono što Milošević i Karadžić nisu uspjeli prije 30 godina. Evropa se pak mora zapitati da li želi na svojoj periferiji novi zamrznuti konflikt, novu Abhaziju, novu Gruziju, ili čak novu Ukrajinu regionalnih dimenzija?"
Piše: Sead Turčalo
„Destrukcija države se ne mjeri uvijek brojem tenkova koje možete pokrenuti, već brojem sudskih rješenja i potjernica koje odbijete provesti“ – reći će jednom, vjerojatno, historičari za Bosnu i Hercegovinu pišući o 2025.godini. Milorad Dodik možda neće ući u historiju s istim brutalnim posljedicama koje su iza sebe ostavili presuđeni ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić, ali njegova strategija hibridnog secesionizma može biti jednako razorna. Umjesto krvavih opsada, Dodik pravi birokratske opsade državnih institucija Bosne i Hercegovine. Umjesto rovova, Dodik gradi antiustavne rovove u entitetskom parlamentu Rs-a.
Njegove institucionalne manipulacije podsjećaju na početak devedesetih kada je rukovodstvo Srpske demokratske stranke (SDS), uz podršku režima Slobodana Miloševića, proglasili svoju "državu u državi". Tada su posljedice bile genocid nad Bošnjacima, etničko čišćenje nesrpskog stanovništva i ruševine. Pogledajmo i slučaj "Republike Srpske Krajine". Baš kao Rs kakvu želi Milorad Dodik, "Republika Srpska Krajina" je godinama živjela od podrške Beograda, međunarodne neodlučnosti i iluzije vlastite održivosti. Dodik dobro zna tu lekciju, i računa da Evropa nema ni snage ni želje za intervenciju, te da može raditi šta želi, dok god to radi bez tenkova i aviona. Ovu pomenutu historijsku činjenicu ne trebamo uzeti samo kao podsjetnik. Ona je upozorenje.
Dodikove metode je lukavija od Karadžićeve ili Martićeve. On zasad ne ispaljuje metke, nego antiustavne zakone. Umjesto barikada na ulicama, on koristi blokade institucije. Umjesto minobacača, koristi medije. Institucionalna blokada Bosne i Hercegovine u njegovoj režiji savršeno se uklapa u ono što bismo mogli nazvati “hibridnom strategijom secesionizma”. Sukcesivno paralizira Bosnu i Hercegovinu -institucija po institucija, agencija po agencija, nadležnost po nadležnost. To je stanje između mira i rata, u kojem država postepeno, gotovo neprimjetno, gubi kontrolu nad dijelom vlastitog teritorija.
Ipak, prava snaga Dodikove strategije nije samo u (protu)pravnim igrama i političkim ”barikadama”, već u propagandi. Svaki potez državnih institucija ili izjava drugih političkih aktera protiv secesionizma odmah se pretvara u napad na Srbe. Svaki sudski nalog proglašava se represijom države nad Srbima. Narativ o srpskoj ugroženosti danas je moćnije oružje nego artiljerija. Sve to dodatno mulltipliciraju mediji iz Srbije pod kontrolom Aleksandra Vučića. Recept je jednostava, narod hranjen strahom, razum mijenja za poslušnost.
Postoji još jedan važan faktor koji čini ovu situaciju potencijalno opasnnijom i drugačijom nego u ranijim slučajevima eskalacija u Bosni i Hercegovini. To je rastući geopolitički haos unutar samog Zapada. Iako je, uz iznimku Mađarske, Zapad praktično unisono osudio napad rukovodstva Relublike Srpske na ustavni poredak Bosne i Hercegovine, Dodik računa da će protokom vremena transatlantsko partnerstvo, koje je već ozbiljno načeto, ostati potpuno paralizirano. Nada se da će Zapad, previše zauzet unutrašnjim sukobima i dilemama, odlučiti da se povuče pred njegovom prijetnjom državi. Za njega je to prilika za stvaranje trajne de facto države unutar države. Rs, koja formalno neće objaviti otcjepljenje, ali će faktički djelovati potpuno nezavisno od države Bosne i Hercegovine, a pritom biti finansirana od te iste države.
Rusija i Orbanova Mađarska svesrdno hrane ovaj požar koji Dodik pali. Računaju da će slabljenje Bosne i Hercegovine paralizirati EU i NATO na Balkanu. Moskva, osim toga, koristi Dodika za stvaranje novog „zamrznutog konflikta“ usred Evrope. Slično Abhaziji i Južnoj Osetiji u Gruziji. Time bi se Zapadu dodatno vezale ruke, a Rusija bi osigurala dugotrajnu polugu utjecaja na evropskoj periferiji. Srbija Aleksandra Vučića igra dvostruku igru. Službeno podržava integritet BiH, dok Vučićevi mediji raspiruju nacionalizam, održavajući atmosferu krize i paranoje, a zvaničnici, uključujući i predsjednika Srbije atakuju na pravosuđe Bosne i Hercegovine.
Paradoksalno, Dodik i njegovi saveznici vole se pozivati na Kosovo, tvrdeći da „ako Albanci imaju pravo na odcjepljenje, moraju ga imati i Srbi“. Međutim, Kosovo nije primjer koji ide u korist Dodika, već argument protiv njega. Kosovo nije rezultat institucionalne subverzije, već strašnih ratnih zločina Miloševićevog režima nad Albancima i humanitarne intervencije međunarodne zajednice. To je presedan sui generis. Jedinstven i neprenosiv. Dodik nema ni moralno pravo ni historijski legitimitet pozivati se na Kosovo. Ali historija ionako nije predmet interesa Dodikove politike. Ona je za njega samo oružje u službi sadašnjih ambicija.
Ključna opasnost ove nove vrste hibridnog secesionizma je u tome što se odvija polako, u epizodama eskalacije i deeskalacije, uz tihi pristanak međunarodne zajednice koja uvijek iznova podcjenjuje opasnost „tihe secesije“. Dok Zapad čeka dramatične scene poput granata ili rovova, Dodik balansira, uvijek tik ispod praga intervencije. Tako je stvorio stanje permanentne nestabilnosti. Dovoljno loše da slabi državu, ali ne dovoljno katastrofalno da bi se interveniralo.
A šta rade domaći akteri koji se protive secesionističkoj agendi? Nažalost, još uvijek premalo i presporo. Probosanske političke snage ostaju duboko fragmentirane, zapletene u međusobne obračune, nespremne da sagledaju punu širinu i dubinu prijetnje koja se nadvila nad državnim poretkom. Umjesto konsenzualnog pristupa i strateške jasnoće, reakcije su često na rubu improvizacije, odgovori parcijalni, a često se nepromišljeno šalju signali nemoći koji ne ulijevaju povjerenje u institucionalnu otpornost države. Nedostaje liderstvo koje bi artikuliralo jasan narativ otpora destabilizaciji i okupilo pluralne političke aktere oko zajedničkog cilja.
Pritom, domaći akteri koji se protive secesionističkoj agendi rukovodstva entiteta Rs nemaju više luksuz ideološke isključivosti ni stranačkog sitničarenja. Ova borba nije borba za izborne procente, već za očuvanje ustavnog poretka i države kao takve.
U ovom fluidnom i potencijalno eksplozivnom kontekstu, pažnju zaslužuje i promjena političke orijentacije HDZ-a BiH. Lider te stranke, Dragan Čović, sve otvorenije se distancira od Milorada Dodika, procjenjujući da može politički kapitalizirati novu konfiguraciju vlasti kroz alternativnu koaliciju iz koje bi SNSD bio isključen. Čovićev manevar, vođen hladnom kalkulacijom vlastitih interesa i realnom procjenom međunarodne klime, može predstavljati ključni faktor u prekomponiranju političke arene na državnom nivou. No, potez koji bi tom procesu dao institucionalnu težinu i stvarni zamah – ostavka predsjedavajuće Vijeća ministara Borjane Krišto, koja bi automatski povukla pad cijelog Vijeća – još uvijek izostaje.
Šta čini međunarodna zajednica? Uprkos sve učestalijim upozorenjima, i dalje djeluje kao da ima luksuz vremena. Očekivano, jer više od dvije decenije, međunarodna zajednica, a prije svih Evropska unija njeguje iluziju da se normama, institucijama i uslovnim integracijama može nadomjestiti nedostatak stvarne političke moći. EU nastupa s uvjerenjem da moralne norme mogu zamijeniti silu. Vjeruje da puko promoviranje vrijednosti poput vladavine prava, multilateralizma i ljudskih prava može mijenjati i oblikovati ponašanje aktera poput Dodika. To je ozbiljno pogrešno tumačenje načina na koji funkcionira moć. Institucije, pravila i norme vrijede samo ako ih neko ima volju i kapacitet sprovesti. EU, ostatak međunarodne zajednice i domaćih političkih aktera moraju pokazati da imaju tu volju i kapacitet. Akteri poput Dodika ponašanje mijenjaju samo ako su suočeni s opipljivom, djelatnom moći. Ako međunarodna zajednica želi izbjeći reprizu devedesetih, vrijeme je da pokaže više odlučnosti. EUFOR-ove trupe moraju biti još robusnije, vidljivije, strateški bolje raspoređene. Moraju mnogo intenzivnije i komunicirati i sarađivati sa institucijama države. Bilateralne sankcije ključnih država EU prema Dodiku i njegovim saučesnicima moraju se brže usvajati, moraju biti precizne i bolne.
Dodik računa upravo na nedostatak volje i kapaciteta međunarodnih aktera. Računa na razjedinjenost onog što pežorativno naziva “političko Sarajevo”. Svjestan je da se Bosna i Hercegovina ne može braniti ako se suverenitetske snage prvo ne slože same sa sobom. Svaka unutrašnja svađa tih snaga je poklon za njegove secesionističkr ambicije. Vrijeme je da se pokaže odgovornost koju ova situacija zahtijeva. Institucije države moraju nastaviti dosljedno djelovati, pravosuđe mora istrajati na vladavini prava, a mediji i građansko društvo moraju aktivno razotkrivati laži koje šire politička rukovodstava entiteta Rs i Srbije.
Bosna i Hercegovina se nalazi pred odlukom da jasno pokaže da njena državnost nije upitna ili nijemo posmatra kako Dodik dovršava ono što Milošević i Karadžić nisu uspjeli prije 30 godina. Evropa se pak mora zapitati da li želi na svojoj periferiji novi zamrznuti konflikt, novu Abhaziju, novu Gruziju, ili čak novu Ukrajinu regionalnih dimenzija?
Ono što je neizbježna činjenica jeste da sudbinu Bosne i Hercegovine neće odrediti deklaracije, saopštenja i „procesi“. Odredit će je raspodjela moći unutar zemlje i oko nje. Trenutni status quo koristi onima koji žele destrukciju. Dodik ima institucionalnu kontrolu nad Rs, podršku iz Beograda i Moskve, političko pokriće iz Budimpešte i pasivnost iz Brisela. Njegova strategija ne zahtijeva otvorenu secesiju. Dovoljno je da se država uruši iznutra, polahko, postepeno, iz dana u dan.
Svi moraju biti svjesni da Milorad Dodik nije samo neki lokalni, bosanskohercegovački problem. On je personifikacija onog starog zla početka 90-tih koje opet podiže glavu. Zbog toga ova kriza ima samo dva moguća kraja. Ili će Dodikova secesionistička avantura završiti onim što zakon propisuje za napad na ustavni poredak ili će njegov uspjeh postati uzor za druge, početak domino-efekta čije posljedice danas niko ne može ni zamisliti. Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Kosovo – svi oni imaju unutrašnje krize, zamrznute konflikte i zapaljivu kombinaciju polariziranih društava i ambicioznih lidera. Ako želimo mir, stabilnost i budućnost Bosne i Hercegovine i regije, jedino nasljeđe koje Dodik smije ostaviti iza sebe mora biti kazna za napad na ustavni poredak države koju je pokušao razbiti.
