Ni u jednoj namjeri Konaković nije uspio. Ostao je nedovršeni hvalisavi provincijalac čija je dominantna osobina da ponižava, odbacuje, napada i sve i svakog posmatra kroz prizmu neprijatelja kojeg treba uništiti.
Piše: Branko Perić
Dolazeći nedavno u studio TV Hayat, u emisiju kod Avde Avdića, Konaković je izveo neobičan performas, vrijedan posebne pažnje. Poklonio je novinaru Avdi Avdiću, kojeg za mnoge stvari javno optužuje, knjigu zvučnog naslova “Kako propadaju narodi”, dvojice američkih ekonomista koji su izgradili novu teoriju političke ekonomije prema kojoj je politički sistem najvažniji za nacionalni ekonomski uspjeh, odnodno da je politika važnija od prirodnih resirsa, geografije i kulture.
Imao je taj poklon dvostruku poruku: da Avdu Avdića, kao javnu ličnost, opomene i unizi kao nekog ko radi na propasti društva, a da istovremeno poklonodavca, kao političara sa sa skromnim iskustvom i gotovo nikakvim relevantnim znanjem, predstavi kao obrazovanog i važanog faktora narodne futurološke perspektive. Taj naum uporno je pokušavao da podupire pričom o tome kako je od početka svog mandata u BiH doveo više zapadnih političara i važnih ljudi i posjetio više država i međunarodnih institucija širom zemljinog šara nego bilo koji ministar spoljnih poslova prije njega. U samohvalisanju je otišao toliko daleko da je rekao da ima spakovan kofer za posjetu Vašinktonu, što se u čaršiji treba tumačiti skorim susretom sa Trampom.
Ni u jednoj namjeri Konaković nije uspio. Ostao je nedovršeni hvalisavi provincijalac čija je dominantna osobina da ponižava, odbacuje, napada i sve i svakog posmatra kroz prizmu neprijatelja kojeg treba uništiti.
Kakvog smisla imaju ovakve promotivne predstave ministra inostranih poslova u televizijskom obraćanju javnosti? Zar ministar države koja se trideset godina muči da napravi korak prema civilizacijskom evropskom krugu nema pametnijih i važnijih tema koje interesuju građane?
Knjiga koju poklanja novinaru u javnosti je potpuno nepoznata. Možda ju je pročitalo jedva nekoliko ljudi. Ono što se u njoj razmatra (uspješna Norveška i neuspješan Mali!) nema nikakve veze sa BiH ni u ekonomskom ni u političkom smislu. Intenzivne posjete stranih državnika BiH postoje trideset godina i nisu imale nikakav uticaj na njen napredak ni u političkom ni u ekonomskom smislu. Više su nam nanosile štete nego koristi. Da je Konaković pročitao “Doktrinu šoka” od Naomi Klajn, zaključio bi na osnovu svoje skromne pameti da stranci u BiH dolaze da obiđu svoj posjed i potapšu po ramenu svoje odane vazale, kakav je i sam, a ne da od BiH stvore slobodno, održivo i bogato društvo. Preporučujem Avdi da uzvrati Konakoviću darivanjem ove izuzetne knjige.
U jednom trenutku Konaković se obrušio i na moju malenkost, vezano za nedavno objavljenu analizu optužnice protiv Milorada Dodika za krivično djelo neizvršavanja odluke Visokog predstavnika na portalu “Istraga.ba, koji uređuje Avdo Avdić. Konaković me optužio da sam amnestirao Milorada Dodika od odgovornosti za optužbu u namjeri da bude oslobođen, čime sam mu pomogao, a Avdića da saučestvuje u spašavanju Dodika.
I ovaj ispad opisuje kakav je Konaković mentalni sklop. On je posljednji čovjek koji može da se o složenim pravnim pitanjima na bilo koji način javno izjašnjava, a pogotovo da osporava i dovodi u sumnju pravna mišljenja nekoga ko se cijelog života bavio pravom. Njegovo obrazovanje (oblasti fizičke kulture), a još manje njegovo životno iskustvo, takvu bolesnu potrebu čini žalosnom, zabrinjavajućom i smiješnom.
Više puta su Konaković i članovi njegovog političkog kartela javno navodili činjenicu da sam kao sudija Suda BiH oslobodio Osmana Mehmedagića Osmicu, direktora Obavještajne agencije, kako bi u javnosti stvorili uvjerenja da sam “režimski specijalac”, odnosno čovjek njihovog političkog protivnika Bakira Izetbegvića. Tako sam u Sarajevu istovremeno imao dva obavještajna zadatka: bio sam instalirani čovjek Milorada Dodika, sa zadatkom da rušim Sud BiH, i čovjek Bakira Izetbegovića i SDA, sa zadatkom da spašavam od zatvora njihove visokopozicionirane kadrove. Čini mi to veliku čast, malo ko se može pohvaliti takvim obavještajnim stausom! Usput, žalba tužioca protiv oslobađajuća presuda Osmice je odbijena i presuda potvrđena od strane Apelacionog vijeća.
Čitaoci treba da znaju da je krivični slučaj protiv Osmana Mehmedagića Osmice jedan od prvih političkih projekata koji je realizovala političko-pravosudna i medijska mafija i jedan od najdiletantskije izvedenih.
Projekat su, sudeći po dokazima koje je tužilac izvodio na glavnom pretresu, osmislili Konaković i Aljoša Čampara, ministar Unutrašnjih poslova Federacije BiH, koji je član Konakovićeve partije Narod i Pravda (NiP), a tužilačku realizaciju proveo tužilac Oleg Čavka. U Tužilaštvu BiH funkciju tužioca obavlja Aljošin brat Dubravko Čampara, koji je, sasvim sigurno, i cijelom slučaju imao ulogu saradnika iz sjenke. Suština političke operacije svodila se na to da je anonimnu krivičnu prijavu protiv Osmice, koju su osmislili Konaković i ministar policije Aljoša Čampara, na poštu odnijela šefica Kabineta ministra Čampare Mirela Bubalo, što ni tužilac, ni minister Čampara, nisu osporavali. Šefica Kabineta ministra policije je u svojoj izjavi tvrdila da su joj kovertu dali nepoznati ljudi u hodniku ministarstva. Svi svjedoci na čijim je iskazu zasnovana optužba govorili su suprotno od činjeničnog opisa optužnice, a u prilog odbrane Osmice. Tužilac Čavka podigao je optužnicu bez ijednog dokaza. U Sudu se našao sudija koji je takvu optužnicu potvrdio. Tako je počelo ono što će Konaković kasnije objelodaniti kao moto političkog projekta: “da nikad ne stanemo i da do temelja srušimo ovu lopovsku vlast!” U međuvremenu, Mirela Bubalo je iz federalnog ministarstva unutrašnjih poslova prešla u Ministarstvo inostranih poslova i postala savjetnica Elmedina Konakovića. Konakoviću su, izgleda, i dalje neophodni ljudi sa iskustvom stečenim u sajber operacijama!?
Nije to prvi put da me Konaković javno optužuje za stvari koje ne razumije. Prvi slučaj je drastičniji i baca više svjetla na lik i djelo Elmedina Konakovića. Nakon objavljivanja oslobađajuće presude u krivičnom predmeti protiv Zijada Mutapa i dr., optuženih za ometanja istrage i drugih krivičnih djela (slučaj Memić!), Konaković je na konferenciji za javnost komentarisao tek izrečenu presudu izjavom: “Branko Perić, specijalac režima, oslobodio je danas optužene u predmetu ubistva Dženana Memića. Oslobađao je ranije Osmana Mehmedagića, skoro svi predmeti koji brinu režim, u njegovim su rukama”. Na kraju je djelimično razotkrio namjere i cilj politike kojoj pripada: “Do zadnjeg daha ćemo se boriti za pravdu u ovoj zemlji. Ljudi poput Perića dodatna su motivacija da nikad ne stanemo i da srušimo do temelja ovu lopovsku vlast.”
Presudu u ovom slučaju jednoglasno je donijelo vijeće od trojice sudija, Ja sam mogao izuzeti svoje mišljenje i smatrati da je neko kriv. Konakovića nije zanimalo kako sam ja glasao. Nije ga zanimalo ni to što se radi o prvostepenoj presudu koja se ne bi trebala javno komentarisati i na koju se može uložiti žalba. Konakoviću sam bio problem ja jer sam im poremetio političke planove. Prije objavljivanja presude dobio sam poruku da bar neko bude osuđen! Tada sam bio potpuno siguran da je optuženo pet nevinih ljudi i da je optužnica politički projekat. Na svu sreću, četiri optužana su u drugostepenom postupku oslobođena. Ostala je osuđena djevojka za čiju krivicu nije bilo ni jednog dokaza i koja nije imala nikakvog motiva da skriva dokaze. Sestra ubijenog Dženama Memića je bila član Konakovićeve stranke i sudska presuda je trebala da donese stranci i Konakoviću političke poene. I donijela im je 15 hiljada glasova. Upotreba tuđe nesreće bila je sredstvo makijavelističke Konakovićeve politike.
Da Konaković išta zna o nezavisnom pravosuđu, da poštuje sud i da zna šta je vladavina prava, nikada se ne bi usudio da kao političar vrijeđa sudiju i instituciju države kojoj služi. Da ima imalo dostojanstva i elementarnog poštenja, uzdržao bi se od klevetničkog političkog marketinga. Da je nešto slično o sudiji izgovoreno političar u bilo kojoj državi Evropske unije, istog momenta bi bio uhapšen i krivično procesuiran. Ali, za političkog diletanta, opterećenog deluzijama veličine, nema granica, nema građanske pristojnosti, nema poštivanja zakona i suda. On je na koricama knjige poklonjene Avdiću pročitao da je politika važnija od svega, pa i od zakona i suda. U mojoj sudskoj istoriji svaki optuženi je bio pristojniji i dostojniji od Konakovića!
Na kraju, stjeran uza zid, Konaković se poslužio oprobanim mehanizmom širenja mržnje kao sredstva koje još uvijek efikasno služi za održavanje na vlasti i manipulaciju masama. Optužio je novinara Avdića da je saradnik srbijanske BIA i KOS-a, i da ga finansira Aleksandar Vučić. Tako je i Avdo Avdić dobio dvije obavještajno-izdajničke uloge: udružio se sa Brankom Perićem da amnestira i održi na vlasti Milorada Dodika, i radi za Vučića, koji ga finansira!
Konakovićeve deluzije su postale dijagnoza!
