Rat u Jugoslaviji počeo uz parolu: gdje su naši grobovi, tu su naše zemlje.
Piše: Andrej Nikolaidis
Zamislite da svaki narod na ovome svijetu zatraži da ponovo vlada onim što je nekoć bilo njegovo. To bi bio rat svih protiv svih; rat koji nikada ne bi okončao.
Ideju da neko na nešto polaže “istorijsko pravo”, koje je superiorno u odnosu na pravo i volju onih koji tu danas žive, zapravo i ne moramo zamisliti. Šta se desi kada primijenite taj princip vidjeli smo 90-ih godina 20. vijeka.
Pokušajmo, ipak, da rečeni princip primijenimo samo na današnji Balkan. U rat bi odmah ušle Turska, Njemačka, Austrija i Italija.
Oni su okupatori, kažete? A šta su bili Sloveni kada su stigli na Balkan, ako ne okupatori? Šta, ovdje niko prije Slovena nije živio? Pitajte, štatijaznam, potomke Ilira šta misle o toj tezi.
Elem, država po država bi se na osnovu “istorijskog prava” uključile u rat za Balkan. I Grci, naravno, sa obrazloženjem: sve je ovo bilo naše.
Mlađi se toga neće sjetiti – stasavaju, uostalom, i uskoro će pravo glasa imati generacije koje se na kraju tik tok klipa dugog 15 sekundi ne sjećaju šta je bilo na njegovom početku – ali ima onih koji još pamte da je rat u Jugoslaviji počeo uz parolu: gdje su naši grobovi, tu su naše zemlje.
Ovako kako sad po “srpskim zemljama” vodaju Đokovića i familiju mu, onomad su šetali mošti. To okoštavanje teritorije imalo je tragične posljedice. Gdje god su prošetali kosti, krvi je bilo do koljena.
Đokovića, uostalom, srpski nacionalizam tretira kao živog sveca. Svaka kritička riječ o njegovoj politici tretira se kao hereza i smrtna uvreda. No ako išta znamo, to je da sve lomače svijeta nisu uspjele da ućutkaju heretike. Stoga se ja, gledajući bilborde adoracije Đokovića po ovoj zemlji, pitam: a zašto Crna Gora nije slavila, recimo, uspjehe Mehmed Paše Sokolovića? Mislim, i on je bio porijeklom iz naših krajeva. I on je nastupao za drugu državu. Napokon, i Paša je, kao i Đoković, Crnu Goru vidio kao dio svoje nove domovine. I Paša je, kao i Đoković, bio ponosan na svoje porijeklo i svoj rodni kraj: zato je, uostalom, tamo i podigao ćupriju. Ne znam: meni ovo baca na neprincipijelnost i dvostruke standarde.
Drugo je bitno: navika ovdašnjih politika da se legitimišu kao artikulacija volje mrtvi. Koja u ime mrtvih govori i djeluje. Baš kao da je neko među mrtvima sproveo referendum i ima ustavnu obavezu da prema rezultatima zagrobnog glasanja oblikuje stvarnost.
Mrtvi ljudi, njihove ideje i politike, to vam hoću reći, itekako učestvuju na izborima. Ponekad politički kandidati nastupaju u ime njih; većina političkih kandidata ionako je formalno živa, no ni najosjetljiviji instrumenti kod njih ne bi zabilježili moždanu aktivnost. Ponekad su mrtvi ugrađeni u partijske programe; ponekad su u kampanji istaknuti kao ideal kojem treba težiti. Politike koje se pozivaju na tradiciju javno mobilišu mrtve i ono mrtvo: njihova velika ideja je da svijet nerođenih valja oblikovati po svijetu pokojnih.
A istina je upravo suprotna: nije tačno da prošlost oblikuje budućnost. Ona, budućnost, ono je što retroaktivno oblikuje prošlost.
Jer prošlost je, kao i budućnost, uvijek otvorena. Prošlost je uvijek stvar interpretacije. Dokaz za to su (bez)brojna tumačenja prošlosti. Svaka od naših etničkih i političkih zajednica ima različitu verziju prošlosti. Zato se naša prošlost neprekidno mijenja, neprekidno je predmet revizije: jer o njoj odlučuju pobjednici koji se smjenjuju.
Uostalom… Postojalo je i postojat će, no ništa ne postoji. Sadašnjost ne postoji: ona je tek voz koji mine kraj nas. Dok ga pogledaš, on se već udaljio niz prugu. Čovjek se ili sjeća ili proriče. Nemoguće je govoriti o “sada”, jer dok izustiš tu riječ, dok se rodi misao, “sada” je već prošlost. Nemoguće je biti “čovjek svog vremena”, jer ni naše vrijeme ne postoji. Sadašnjost nije vrijeme: ona je tek prostor koji je onom sutra nužan da postane ono juče.
Ovo kažem da bih bio jasan: nisam advokat sadašnjosti, ne zastupam je na račun prošlosti i budućnosti. Ako nešto zastupam, to su entropija, haos i kontingencija. To je ono što postoji.
