Ako slavimo Đokovića, trebamo slaviti i Mehmed pašu Sokolovića

Đokovića, uostalom, srpski nacionalizam tretira kao živog sveca. Svaka kritička riječ o njegovoj politici tretira se kao hereza i smrtna uvreda. No ako išta znamo, to je da sve lomače svijeta nisu uspjele da ućutkaju heretike. Stoga se ja, gledajući bilborde adoracije Đokovića po ovoj zemlji, pitam: a zašto Crna Gora nije slavila, recimo, uspjehe Mehmed Paše Sokolovića? Mislim, i on je bio porijeklom iz naših krajeva. I on je nastupao za drugu državu. Napokon, i Paša je, kao i Đoković, Crnu Goru vidio kao dio svoje nove domovine. I Paša je, kao i Đoković, bio ponosan na svoje porijeklo i svoj rodni kraj: zato je, uostalom, tamo i podigao ćupriju. Ne znam: meni ovo baca na neprincipijelnost i dvostruke standarde.

Drugo je bitno: navika ovdašnjih politika da se legitimišu kao artikulacija volje mrtvi. Koja u ime mrtvih govori i djeluje. Baš kao da je neko među mrtvima sproveo referendum i ima ustavnu obavezu da prema rezultatima zagrobnog glasanja oblikuje stvarnost.

Mrtvi ljudi, njihove ideje i politike, to vam hoću reći, itekako učestvuju na izborima. Ponekad politički kandidati nastupaju u ime njih; većina političkih kandidata ionako je formalno živa, no ni najosjetljiviji instrumenti kod njih ne bi zabilježili moždanu aktivnost. Ponekad su mrtvi ugrađeni u partijske programe; ponekad su u kampanji istaknuti kao ideal kojem treba težiti. Politike koje se pozivaju na tradiciju javno mobilišu mrtve i ono mrtvo: njihova velika ideja je da svijet nerođenih valja oblikovati po svijetu pokojnih.

A istina je upravo suprotna: nije tačno da prošlost oblikuje budućnost. Ona, budućnost, ono je što retroaktivno oblikuje prošlost.

Jer prošlost je, kao i budućnost, uvijek otvorena. Prošlost je uvijek stvar interpretacije. Dokaz za to su (bez)brojna tumačenja prošlosti. Svaka od naših etničkih i političkih zajednica ima različitu verziju prošlosti. Zato se naša prošlost neprekidno mijenja, neprekidno je predmet revizije: jer o njoj odlučuju pobjednici koji se smjenjuju.

Uostalom… Postojalo je i postojat će, no ništa ne postoji. Sadašnjost ne postoji: ona je tek voz koji mine kraj nas. Dok ga pogledaš, on se već udaljio niz prugu. Čovjek se ili sjeća ili proriče. Nemoguće je govoriti o “sada”, jer dok izustiš tu riječ, dok se rodi misao, “sada” je već prošlost. Nemoguće je biti “čovjek svog vremena”, jer ni naše vrijeme ne postoji. Sadašnjost nije vrijeme: ona je tek prostor koji je onom sutra nužan da postane ono juče.

Ovo kažem da bih bio jasan: nisam advokat sadašnjosti, ne zastupam je na račun prošlosti i budućnosti. Ako nešto zastupam, to su entropija, haos i kontingencija. To je ono što postoji.