Zato ne postoji toliko neriješeno srpsko ili hrvatsko pitanje koliko postoji bošnjačko, a koje bošnjačke i probosanske strane ne uspijevaju artikulisati ni domaćoj ni međunarodnoj javnosti.
Piše: Muhamed Jusić
Gotovo je neupitna procjena da Bosna i Hercegovina prolazi najtežu ustavnu i političku krizu od Dejtona. Izlaz iz krize, koja prijeti da preraste i u sigurnosnu, se ne nazire.
Na međunarodnom planu je kreirana slika o tome kako je izvor krize nerješavanje srpskog i hrvatskog "pitanja" u Bosni i Hercegovini, ali i na Balkanu. Ovim narativom stvorena je slika o tome da su implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma i reforme, provođene s ciljem formiranja funkcionalne države sposobne da se pridruži EU i NATO, činjene u interesu Bošnjaka.
Posljedično, skoro je ustaljen dojam da su Bošnjaci uzurpatori prava druga dva konstitutivna naroda i da im se, na neki način, pogodovalo.
Zato je bitno dekonstruisati ovaj narativ i, pod hitno, nametnuti "bošnjačko pitanje", ne s ciljem pristajanja na nacionalne podjele i odustajanja od borbe za ravnopravnost svih naroda i građana u BiH na svakom dijelu njene teritorije, nego da spomenuta, iskrivljena, slika realnosti ne bi postala osnova za neka nova rješenja i dogovore u Bosni i Hercegovini i regionu.
Dejtonski mirovni sporazum je uspostavio delikatan balans između tri konstituentna naroda, odnosno u percepciji jednog dijela tadašnjih međunarodnih političkih zvaničnika, tri zaraćene strane.
Vašingtonskim sporazumom kompromisno je riješeno tzv. “hrvatsko pitanje”, jer se hrvatskom političkom faktoru izašlo ususret podjelom Bosne i Hercegovine na kantone sa širokim nadležnostima, što je od Bosne i Hercegovine stvorilo jednu od najdecentraliziranijih država na svijetu.
U Dejtonskom mirovnom sporazumu otišlo se korak dalje i dozvolilo da Rs, s imenom jednog naroda, ostane kao zaseban kanton koji je uzeo još veće ovlasti u formi nikada jasno definisanog entiteta.
Bošnjaci su sa drugim probosanskim opcijama, zauzvrat, dobili prestanak rata i ubijanja, jer su oni bili najveća žrtva agresije, naoružavanje tadašnje Vojske Federacije kroz program "Opremi i obuči" (što je trebao biti garant njihove sigurnosti i opstanka, te da im se u budućnosti neće moći ponoviti genocid i progoni) i "dobili" su nastavak državnosti međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine koja će od tada imati kompleksno decentralizovano uređenje.
Ustvari, dobili su garanciju da će kroz ustavni okvir države Bosne i Hercegovine moći zaštititi svoja kolektivna i građanska prava na onim područjima na kojima je počinjen genocid i s kojih su protjerani. Značajan “ustupak” za Bošnjake bila je ostavljena ustavna mogućost da Bosna i Hercegovina vremenom preuzima one nadležnosti koje su neophodne za njeno funkcionisanje kao nezavisne i suverene države.
I, naravno, tu je i natkrovljujuća pozicija Evropske povelje o ljudskim pravima koja je predviđena Dejtonskim mirovnim sporazumom, a koja je trebala zagarantovati da će Bosna i Hercegovina, prisustvom sudija suda iz Strazbura u njenom Ustavnom sudu i presudama ovog suda, biti uređena na evropskim vrijednostima, kao i sve druge evropske države.
Sada se sve to pokušava osporiti – i duhom i slovom.
Upravo je svaka od ovih garancija i "dobitaka", koje je bošnjačka i probosanska strana dobila kako bi pristala na Dejtonski mirovni sporazum, sistematski napadnuta od nacionalističkih politika okupljenih oko SNSD-a i HDZ-a .
Zato ne postoji toliko neriješeno srpsko ili hrvatsko pitanje koliko postoji bošnjačko, a koje bošnjačke i probosanske strane ne uspijevaju artikulisati ni domaćoj ni međunarodnoj javnosti.
U trenutnoj krizi treba imati na umu da sve ukazuje na to da, ukoliko ne uspije potpuna secesija, odnosno izvođenje entiteta Rs iz ustavnopravnog okvira Bosne i Hercegovine, cilj Milorada Dodika je, nekom vrstom “kompromisa” s međunarodnom zajednicom, izdejstvovati ukidanje Ureda visokog predstavnika (bilo kroz izbor novog kandidata koji bi bio izabran na određeni kraći period bez "Bonskih ovlasti" ili kroz poništenje dosadašnjih odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta).
Na ovaj način, i insistiranjem na povlačenju sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koje imenuje Evropski sud za ljudska prava, Dodik planira ukloniti i posljednje dvije prepreke na putu “legalne” disolucije; odnosno uklanjanje mehanizama koji u budućnosti, u slučaju neke nove krize, mogu spriječiti otcjepljenje entiteta Rs.
Bez ove dvije institucije Dodik proizvoljno može interpretirati Dejton kako želi i za sve antidejtonske aktivnosti tvrditi da su, ustvari, odbrana izvornog Dejtonskog mirovnog sporazuma.
A upravo to čini, već sada.
Nadalje, Dodik pokušava stvoriti klimu u kojoj će o Bosni i Hercegovini, a možda i Balkanu, odlučivati administracija predsjednika Trumpa i Ruske Federacije bez Evrope, odnosno država za koje Dodik smatra da nemaju razumijevanje za njegovu poziciju. Ovo je i cilj Ruske Federacije i ovo su pokušali postići i u slučaju rata u Ukrajini.
S tim ciljem je i “protjerivanje” njemačke ministrice iz Banje Luke.
Teško da će EU odnosno njene članice, ali i Velika Britanija i drugi, prihvatiti takav pristup i teško da on može donijeti dugoročnu stabilnost Balkanu.
U konačnici, Dodik pokušava, donošenjem zakona kojima poništava odluke Visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH na teritoriji Rs-a, i zabranom djelovanja državne policijske agencije SIPA-a (ali i najavom zabrane djelovanja državnih Oružanih snaga i Obavještajne agencije), stvoriti teritoriju u srcu Evrope koja je izvan ustavnih okvira države Bosne i Hercegovine, ali i njenih međunarodnih obaveza i postignuća na evropskom putu.
To je već sada teritorija u srcu Evrope na kojoj se donose zakoni po uzore na one u Ruskoj Federaciji i Bjelorusiji, to je teritorija pod direktnom kontrolom Rusije koja ne poštuje nikakve evropske vrijednosti niti je išta od međunarodnih normi i konvencija, koje je potpisala država BiH i koje su ugrađene u njen ustav, obavezuje.
Najava novog ustava entiteta i ukidanja Vijeća naroda u entitetu Rs ukazuje da će to biti političko-pravni sistem u kojem Islamska zajednica, Bošnjaci i preživjele žrtve genocida neće imati nikakve mehanizme zaštite i u potpunosti će ovisiti od volje većinskih nacionalističkih srpskih stranaka.
I na kraju, pored “bošnjačkog pitanja” u Bosni i Hercegovini je, ne samo zbog presuda Evropskog suda za ljudska prava, aktuelno i “bosanskohercegovačko pitanje”, odnosno pitanje ravnopravnosti svih građana i državljana Bosne i Hercegovine na svakom njenom dijelu.
