Krajem ove godine ćemo obilježiti punih 30 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Nakon tri decenije mira, Bosna i Hercegovina je i dalje zakočena u jednom krajnje kompliciranom ustavno-pravnom državnom sistemu sa sve izraženijim antidržavnim djelovanjima, te neskrivenim aspiracijama iz susjedstva prema njenom teritoriju i suverenitetu.
Naravno, to nije nikakva novost, ali s obzirom na turbulentne promjene koje su se proteklih mjeseci desile kako u Sjedinjenim Američkim Državama, tako i u Evropskoj uniji, te već postojeće opasne konflikte u Ukrajini i na Bliskom istoku, zabrinjavajuća je politička bezobzirnost pogotovo kod onih političkih faktora koji se zaklinju u Bosnu i Hercegovinu, za jačanje države, njenog suvereniteta, integriteta, njenih sjeveroatlantskih integracija.
Teško je i pobrojati sve političke konflikte i ekonomske probleme koji su se posljednjih dana otvorili, a o zatrovanim odnosima i u krugovima pozicije, ali i među opozicijom suvišno je i govoriti.
Unatoč ovoj sumornoj slici, politički položaj Bošnjaka nije nikad bio bolji u posljednjih dvije stotine godina. Ali, također, ni podjele i svađe među njegovim političkim vođama nisu bile otvorenije i otrovnije. Nikada zapravo Bošnjaci u svojoj modernoj političkoj povijesti nisu bili tako dezorijentirani!
I dok se u (pro) bosanskoj avliji dešava ovo političko i ekonomsko sluđivanje, kao da od te halabuke ne čujemo i ne primjećujemo ogromnu oluju, hladne vjetrove i cunamije koji će neizbježno zahvatiti i našu domovinu. Kao da smo za ovih trideset godina smetnuli s uma s kakvom strašću i silom su na našu domovinu nasrnuli, pa se sva naša politika, ako se ona uopće može nazvati politikom jer je zapravo nema, svela na borbu za golu moć i pozicije, za uhljebljavanje, visoke plaće i privilegije.
U našoj zemlji, a pogotovo među Bošnjacima, nikada nije bilo više političkih trvenja a manje konkretnih rezultata koji će koristiti državi i narodu. Ovakvim politikama koje to nisu Bošnjaci mogu biti sigurni samo u jedno – gubitak države i nove nasrtaje na svoju egzistenciju!
U ovoj nimalo optimističnoj atmosferi zatekla me je vijest kako su u utorak, 28. januara ove godine, naučnici okupljeni oko Biltena atomskih učenjaka BAS, neprofitne organizacije sa sjedištem u Chicagu, objavili su da su "pomjerili jednu sekundu bliže ponoći", što je simolično upozorenje da naš svijet hrli u propast.
Naravno, ova informacija je alarmirajućeg karaktera.
Kao vjernici, vjerujemo da samo Svevišnji Bog zna kada će nastupiti Sudnji dan. Ova najveća Božija tajna se u Kur’anu na mnogo mjesta imenuje različitim nazivima, a jedno je zajedničko svim tim imenima i ljudskim znatiželjama - trenutak njegovog nastupa zna samo Svevišnji.
Nikome od bića, pa čak ni Svojim časnim poslanicima, Svevišnji Stvoritelj nije obznanio kada će nastupiti. Ipak, naučnici koji spadaju u one najsvjesnije među ljudima sve glasnije upozoravaju da se vrijeme na satu, koji simbolično odbrojava preostali period do kraja svijeta - "Doomsday Clock", znatno skraćuje!
Ovakva predviđanja nisu novina. Slična nagovještavanja i upozorenja izricali su svi Božiji vjesnici narodima i čovječanstvu, a u islamskoj tradiciji ona su sadržana u čitavom jednom korpusu hadisa i predaja koji govore i najavljuju male i velike predznake Sudnjeg dana.
Dakle, spomenuti naučni bilten je obznanio da je kazaljka na "Satu Sudnjeg dana", koji simbolizira koliko se čovječanstvo približilo uništenju, pomaknuta za jednu sekundu unaprijed, dakle na 89 sekundi do ponoći - najbliže što je ikad bio.
Kao razlozi za pomjeranje kazaljke na ovom simboličnom satu navode se nuklearne prijetnje, potencijalne zloupotrebe napretka u biologiji i umjetnoj inteligenciji, kao i klimatske promjene. Daniel Holz, predsjednik Odbora za nauku i sigurnost spomenutog BAS biltena, rekao je da je najnoviji potez "upozorenje svim svjetskim čelnicima".
Simbolični sat je izvorno bio postavljen na sedam minuta do ponoći, sada već davne 1947. godine. Prošle godine je ostao nepromijenjen na 90 sekundi. U izjavi od utorka, ova neprofitna asocijacija naučnika sa sjedištem u Chicagu je saopćila da "postavljanjem sata za jednu sekundu bliže ponoći, šaljemo jasan signal. Budući da je svijet već opasno blizu provalije, pomak od čak jedne sekunde trebao bi se shvatiti kao znak ekstremne opasnosti i nepogrešivo upozorenje da svaka sekunda kašnjenja u okretanju kursa povećava vjerojatnost globalne katastrofe."
Upozorava se da bi nastavak rata u Ukrajini, koji se sada približava trogodišnjoj granici od početka ruske invazije punog opsega, "mogao postati nuklearni u svakom trenutku zbog nepromišljene odluke, nesreće ili pogrešne procjene".
K tome, sukob na Bliskom istoku prijeti da izmakne kontroli u širi rat bez upozorenja", stoji u saopćenju.
Također se upozorava kako su "dugoročne prognoze za pokušaje svijeta da se nosi s klimatskim promjenama i dalje loše, budući da većina vlada ne uspijeva provesti finansiranje i političke inicijative potrebne za zaustavljanje globalnog zagrijavanja".
U biološkoj areni, upozoravaju naučnici BAS-ovog biltena, "bolesti koje se pojavljuju i ponovno javljaju i dalje prijete ekonomiji, društvu i sigurnosti svijeta".
Upozorava se i da je "niz drugih remetilačkih tehnologija prošle godine napredovo na načine koji svijet čine opasnijim".
Poseban strah izazivaju sistemi koji uključuju umjetnu inteligenciju u vojnom ciljanju, a koji su već upotrijebljeni u Ukrajini i na Bliskom istoku. Uz to, nekoliko zemalja se već kreće ka integraciji i upotrebi umjetne inteligencije u svojim vojskama. Naglašava se da su sve te opasnosti "uveliko pogoršane snažnim umnožavanjem prijetnji: širenjem dezinformacija, laži i teorija zavjere koje degradiraju komunikacijski ekosistem i sve više brišu granicu između istine i laži".
Sjedinjene Američke Države, Kina i Rusija, saopćio je BAS, "imaju kolektivnu moć da unište civilizaciju", dodajući da ove tri nacije "imaju glavnu odgovornost da povuku svijet s ruba".
I dok se sve ovo dešava na globalnom nivou, na našem lokalnom kao da se taj opći haos reflektira u sve većem otuđenju među ljudima koji vole ovu srcoliku zemlju.
Nevjerovatna je mržnja među onima koji se zaklinju u Bosnu i Hercegovinu, a pogotovo je ona izražena među bošnjačkim političarima. Međusobne optužbe, etiketiranja, prozivanja, prijetnje i svađe povećavaju jednu kolektivnu dezorijentaciju naroda koji se, nakon tri decenije od najveće povijesne katastrofe, nikako da dozove i krene u susret izazovima i opasnostima sve nesigurnijeg svijeta, a posebno ako se pogledaju strašne prognoze i dešavanja u neposrednom susjedstvu te u Evropi.
Kao da ove opasne prognoze i opomene ne dotiču naše predvodnike koji svojim odnosom prema običnim ljudima, potrebama i strahovima, zapravo, dokazuju da nemaju ni vjere u Konačni sat i obračun, ali i da nemaju vjere u ovu napaćenu zemlju dok su spremni da budu toliko politički neodgovorni, skloni pogaziti sve vrijednosti i principe samo da bi zaposjeli i ostali na pozicijama koje su postale njihov izvor opstanka i hramovi njihovih lažnih božanstava.
I to ostaje konstanta unatoč upozorenjima da je svijetu ostalo 89 sekundi. I taj se odnos ne mijenja unatoč snažnim pozivima koje upućuju intelektualci, vjerski dužnosnici, obični narod. U Bosni je ta kazaljka očigledno bliža ponoći, a možda ju je već i otkucala.
