Hiljade građana svakodnevno prelaze između Sarajeva i Istočnog Sarajeva. Granica se u svakodnevnom životu gotovo i ne osjeti. No, kad je riječ o javnom prijevozu, ona i dalje predstavlja ozbiljnu prepreku.
Sarajevo i Istočno Sarajevo – tako blizu, a tako daleko, naročito ako koristite gradski prijevoz. Odlazak na posao, u školu ili kod ljekara iz jednog u drugi grad obično znači presjedanje i pješačenje. Iako administrativna granica za mnoge građane ne predstavlja prepreku u svakodnevnom životu, smatraju da bi javni prijevoz morao pratiti njihove stvarne potrebe.
Do krajnje stanice građani koji se iz Sarajeva vraćaju u Istočno Sarajevo mogu doći javnim prijevozom, a nakon toga svoj put najčešće nastavljaju pješke ili taksijem.
"Prije rata je išao trolejbus skroz gore do današnje Autobuske stanice, a sad se evo ovdje okreće. Pa pješke, nema nikakvog prijevoza u Istočnom Sarajevu", navodi jedan od građana, dok drugi dodaje: "Idem trolejbusom pa onda na autobus i tako..."
Drugi posjetioci se prisjećaju i ranijih linija: "Poslije rata je bio kružni autobus od Ilidže, pa preko Vraca, Grbavice, i opet kružio..."
Jedan od prolaznika naglašava zajedništvo građana: "Ja idem 10–15 minuta do svoga stana. Živio sam ovdje pa sam gore kupio stan u Istočnom Sarajevu. A svi su ljudi – da li ovamo dole gdje su, da kažemo muslimani, a gore su Srbi – mi smo svi isti. Meso i krv i koža, sve je isto."
Drugi sugrađanin ističe i korijen problema: "Politika je tu najveći problem. Mi kao građani ovdje mislim da nemamo problema. Ima pojedinačnih, ali ne možemo generalizovati to sve."
Problem, međutim, nije samo entitetska linija. Ni unutar samog Istočnog Sarajeva ne postoji jedinstven gradski prijevoz. Umjesto toga, prijevoz između opština obavljaju privatni autobuski prijevoznici koje grad subvencioniše.
