Piše: Amina Čorbo Zećo/NAP
Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković, možda više nego ikada tokom svog mandata, izgovorio je ono na šta su javnost, opozicija i brojni analitičari upozoravali godinama. Govorio je o neravnopravnosti, o zloupotrebi termina „legitimno predstavljanje“, o pozicijama koje su navodno „šokantno na štetu Bošnjaka“, o miješanju Hrvatske u unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine i o politici koja je, umjesto da donese stabilnost, proizvela nove političke probleme.
Sve bi to bilo vrijedno pohvale da se isto pitanje ne nameće samo od sebe, zašto je Konakoviću trebalo gotovo cijeli mandat da to shvati?
Jer problemi o kojima danas govori nisu nastali jučer. Nisu nastali usvajanjem rezolucije Hrvatskog sabora. Nisu nastali ni posljednjih nekoliko mjeseci. O njima se govori godinama.
I upravo zato Konakovićev nastup više liči na zakašnjelo priznanje političkog neuspjeha nego na novu političku strategiju.
Konaković danas problematizira koncept „legitimnog predstavljanja“ i pita šta ono zapravo znači, ko ga je definirao i šta o tome kažu zakoni Bosne i Hercegovine. To su legitimna pitanja.
Ali ista pitanja trebalo je postaviti onda kada je Trojka gradila svoju političku filozofiju na saradnji s HDZ-om i SNSD-om. Tada se upozorenja o opasnosti takve politike često predstavljalo kao bespotrebno dizanje tenzija, vraćanje u prošlost ili odbijanje kompromisa.
Danas, međutim, sam Konaković govori o tome da su posljedice takve politike „šokantno na štetu Bošnjaka“.
Pa šta se promijenilo?
Promijenila se politička realnost. I možda je najvažnije što je sada postalo očigledno ono što je dio javnosti govorio od početka, kompromis nije bio kompromis ako je podrazumijevao da jedna strana stalno popušta, a druga svoje ustupke doživljava kao polaznu tačku za nove zahtjeve.
Kompromis podrazumijeva obostrano odricanje. Ako se od jednih traži da odustanu od principa, a drugi svoju politiku dodatno učvršćuju i šire, onda to više nije kompromis. To je političko popuštanje.
A upravo je politika popuštanja godinama predstavljana kao mudrost.
Trojka je građanima nudila novu političku paradigmu. Govorilo se o relaksaciji odnosa, o saradnji, o novoj energiji, o tome da se sa HDZ-om i SNSD-om može razgovarati i da će kroz dogovor institucije proraditi.
No, šta smo dobili?
Umjesto smanjenja političkih apetita, dobili smo njihovo povećanje. Umjesto da se pitanja „legitimnog predstavljanja“ zatvore kroz jasne ustavne i zakonske procedure, ona su postala još snažniji politički alat. Umjesto da se odnosi sa SNSD-om normalizuju, destruktivna politika Milorada Dodika nastavila je pritiskati državne institucije.
A sada Konaković govori o potrebi da se zaštite institucije i upozorava na „grubo miješanje“ u ustavno uređenje Bosne i Hercegovine.
Opet se nameće pitanje, gdje je bio taj politički refleks kada je bilo vrijeme za djelovanje?
Posebno je zanimljiv dio u kojem Konaković govori o 36 institucija na državnom nivou i modelu 12-12-12, odnosno raspodjeli rukovodećih pozicija između Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Ako ta struktura zaista nije propisana Ustavom Bosne i Hercegovine, kako tvrdi Konaković, onda je sasvim legitimno pitati zašto se problem otvara tek sada.
Ako je postojao problem, zašto ga vlast nije rješavala dok je imala politički kapacitet?
Ako je postojao disbalans, zašto je politika bila usmjerena na nova „rješenja“ koja su dodatno jačala zahtjeve HDZ-a?
I ako je danas jasno da se termini poput „legitimnog predstavljanja“ zloupotrebljavaju, zašto je upravo Trojka godinama pokušavala političke odnose s HDZ-om graditi na takvim interpretacijama?
