U Bosni i Hercegovini o mnogo čemu se govori glasno: o cijenama, politici i stalnim krizama. Ali o jednoj temi se uporno šuti, o gladi onih koje sistem ne vidi, piše Klix.ba.
To nisu samo oni sa spiskova socijalnih službi. To su ljudi iz "sive zone": oni koji su radili cijeli život, ali imaju minimalne penzije, oni sa imovinom koja na papiru izgleda kao sigurnost, a u stvarnosti jedva sastavljaju kraj s krajem.
Birokratija kao prepreka
Da bi ostvarili pravo na topli obrok u javnoj kuhinji, potencijalni korisnici često moraju prikupiti više od deset različitih dokumenata. Za stare, bolesne i iscrpljene, ove procedure predstavljaju gotovo nemoguću misiju, a zbog strogih pravila pomoć često ne stigne do onih kojima je najpotrebnija. Glad, s druge strane, ne čeka papire.
Pored administracije, tu je i stigma. Mnogi pomoć ne traže zbog srama i želje da zadrže samostalnost i dostojanstvo. Zbog toga podaci s terena drastično odstupaju od broja zvanično registrovanih korisnika.
Lice gladi od Lukavca do Mostara
Stvarnu sliku potreba najbolje daju humanitarne organizacije. U Dječijoj kuhinji u Lukavcu, prvobitno namijenjenoj za 80 mališana, danas se hrani oko 460 osoba – od djece i njihovih roditelja do penzionera i boraca.
"Nemoguće je nahraniti dijete, a okrenuti leđa njegovim roditeljima. Mi jednostavno nikoga ne možemo vratiti", objašnjava potpredsjednica udruženja Selma Zukić.
Iako se pomoć može dobiti uz službeni obrazac Zavoda za socijalni rad, Zukić naglašava da procedura i sam čin traženja pomoći mnogima teško padaju.
