Baš kao Gavrilo Princip 1914. godine, Milorad Dodik se neprijateljima Evropske unije praktično nudi da zapali Evropu. Nadam se da je Evropa naučila lekciju i da neće dozvoliti da iz Bosne i Hercegovine ponovo krene svjetski rat.
Ovako nekadašnji ambasador Srbije u Bjelorusiji i Bugarskoj, srbijanski diplomata Srećko Đukić, komentariše skandaloznu konferenciju za novinare koju je predsjednik Stranke nezavisnih socijaldemokrata održao nakon nedavnog povratka iz Sjedinjenih Američkih Država. Ambasador Đukić dodaje da ga sve što je Dodik izgovorio na banjalučkom aerodromu – posebno šovinističke i prostačke poruke koje je uputio svojim sugrađanima Bošnjacima – po svom destruktivnom potencijalu podsjeća na „nesretni početak 20. vijeka“.
Razgovarala Tamara Nikčević
„Mržnjom koju širi, Dodik truje generacije mladih širom takozvanog srpskog svijeta, posebno u bosanskohercegovačkom entitetu Rs. Dodikova maligna politika i retorika ne donose ništa dobro ni njenim promoterima, ni onima koji je prihvataju; posebno ne mladima koji odrastaju u takvom okruženju. Bojim se da se u regionu, u samom srcu Balkana, ponovo krčka ‘bosanski lonac’. Da, zaista zvuči zloslutno“, kaže srbijanski diplomata za Slobodnu Bosnu.
Ipak, velika je razlika između Sarajeva 1914. i ovog današnjeg, zar ne?
Razlika je ogromna. Danas je Bosna i Hercegovina država tri ravnopravna naroda i dva ravnopravna entiteta, što se nikako nije moglo reći za BiH poslije aneksije 1908. godine. Naravno, te aneksije ne bi bilo bez saglasnosti Rusije. No, to je historija, da ne pričamo o tome.
Ovakva BiH, sa svoja tri konstitutivna naroda i dva entiteta, ne odgovara Miloradu Dodiku, pa pokušava da je rasturi i od nje napravi nezavisne države. Razlika je, ponavljam, ogromna, ali motiv za rasturanjem Bosne i Hercegovine je sličan: tobožnja neravnopravnost srpskog naroda, kojem se uzima sve i daje drugima. Ako se „nepravda“ o kojoj Dodik neprekidno govori potencira na ovaj način, to bi moglo proizvesti otpor, čak i onaj ekstremni. Tim prije što se, kažem, taj otrov stalno širi iz usta lidera „srpskog svijeta“ u Bosni i Hercegovini, odnosno u entitetu Rs.
Naravno, niko ne spori da BiH ima problema. Međutim, tokom posljednjih petnaest godina teško da se mogu sjetiti primjera konstruktivnog napora koji bi doveo do rješenja. Ništa se ne rješava, samo se govori. I stalno se za sve optužuje onaj drugi. Srećom, BiH je omeđena faktorom koji se zove međunarodna zajednica i koji entitetu Rs ne dozvoljava da izađe iz Bosne i Hercegovine. Jer entitet Rs je stvorio međunarodni faktor.
Kako?
Banjaluku su spasile Sjedinjene Američke Države, koje su graditelj i promoter Dejtonskog sporazuma. Nikakva Srbija ili Hrvatska nisu gradile entitet Rs; gradila ga je Amerika. Sjetite se da bi Vojska Rs bila slomljena, a Banjaluka pred padom, da u pomoć nisu pritekle Sjedinjene Američke Države. To se zaboravlja. Istovremeno se potencira laž da je srpski faktor nepobjediv na bojnom polju, dok se srpski vojni i politički neuspjesi prešućuju.
Odmah po povratku iz Sjedinjenih Američkih Država, Milorad Dodik je rekao da Bosna i Hercegovina više ne postoji. Kako to tumačite?
Dodikova izjava nadovezuje se na njegove ranije najave o izlasku entiteta Rs iz Bosne i Hercegovine, što smo već čuli stotinu puta. Dodik uvijek govori svoje, ali do javnosti brzo stignu informacije o tome šta se zaista dogodilo. Tako je i sa njegovom famoznom posjetom Sjedinjenim Američkim Državama: naknadno saznajemo s kim je sve razgovarao, kako je razgovarao i u kojem svojstvu.
Dodik uvijek drži sva gvožđa u vatri i, kada mu zatreba, izvlači ih i njima prijeti. To što radi štetno je i pogubno za entitet Rs, za njegove građane, za same Srbe koji su duže od trideset godina – od početka rata u Bosni i Hercegovini – žrtve iste kobne politike koju podržavaju. Broj stanovnika u entitetu Rs je prepolovljen; oni koji su ostali jednom nogom su s jedne strane Drine, drugom s druge. Ili su, pak, s obje noge tamo. U tom smislu, Dodik je grobar Rs. On doslovno proždire budućnost građana tog bosanskohercegovačkog entiteta.
Kontrolisani mediji u Beogradu su, nakon povratka entitetske delegacije iz Amerike, objavili da su srpski ministri glasali za reforme koje Bosnu i Hercegovinu vode u NATO. Ima li to smisla?
Ima. Nije prvi put da bosanski Srbi jedno govore, a drugo rade. Ove godine ih čekaju izbori i ko zna čega ćemo se do tada još naslušati. Ipak, vjerujem da je vlastima u Banjoj Luci jasno da Rs ne može nikuda iz Bosne i Hercegovine i da tom narodu nigdje nije komotnije nego u Bosni i Hercegovini. Evo, da se sutra ujedine sa Srbijom ili Crnom Gorom, s njima bi se posvađali žešće nego s Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.
Zašto?
Zato što je, u političkom smislu, to svađalački mentalitet, koji već više od tri decenije neprestano ulazi u sukobe sa svima – kako u kući, tako i oko kuće. Ponavljaju da izlaze iz Bosne i Hercegovine, a onda punom brzinom jure u NATO! Isto je i sa Evropskom unijom, iako Dodik ponavlja da je EU promašen projekat. Da, važno je da Dodik nije promašen. Riječ je o zaluđivanju, o trovanju naroda, o teškoj dezorijentaciji društva.
Mislite da je Dodikov nastup na banjalučkom aerodromu zapravo dimna zavjesa koja bi trebalo da prikrije ono o čemu pišu beogradski kontrolisani mediji – a to je da je pristao na približavanje Bosne i Hercegovine NATO-u?
Naravno. Kao što u Srbiji odavno niko ne piše dokle se stiglo u regulisanju odnosa s Kosovom, tako se u Banjoj Luci skriva ono što politički predstavnici bosanskih Srba rade u Sarajevu. Beogradski kontrolisani mediji pišu da s Prištinom praktično nikada ništa nije razgovarano ni pregovarano, kao da ta priča nije dovedena do kraja. I ne samo da se sve negira, nego se stvara iluzija da će „kosovsko pitanje“ biti riješeno tako što će se Kosovo jednoga dana vratiti unutar srpskih granica. Hoću reći da ta politička opcija ne priznaje vlastite poraze. Jer kada bi ih priznala, ne bi više bila na vlasti. A ne priznaje ih zato što ima apsolutnu kontrolu nad medijima i društvom. Na koncu, da se Srbija protivi onome što govori Milorad Dodik, on to ne bi govorio.
Beograd podržava Dodikovu politiku?
Podržava. Dodik govori ono što Beograd ne smije ili ne može. Uostalom, koliko je puta Dodik u Vučićevom prisustvu davao zapaljive izjave, obećavao referendum o izlasku iz BiH, prijetio? Vučić na to ne reaguje. Umjesto da ga opomene, predsjednik Srbije ponavlja tezu o tri naroda, o dva konstitutivna elementa, o poštovanju teritorijalnog integriteta BiH i slično. Njihova igra je prilično providna i dosadna. Ništa se, dakle, tu ne radi bez koordinacije, koja je možda donekle bila dovedena u pitanje samo kada je Dodik u Sjedinjenim Američkim Državama „otkupljivao“ svoju slobodu. Nakon toga je bilo izvjesnog varničenja, što je u međuvremenu prevaziđeno. Danas sankcije prijete Beogradu, koji je na kraju pokazao razumijevanje za Dodikov samostalni izlet.
Ima li onda osnova tvrdnja da je Dodikov status u Vašingtonu i Moskvi trenutno bolji od statusa predsjednika Vučića?
