U zgradi u kojoj su se rađala djeca, 26. maja 1992. godine, odjekivale su eksplozije. Opsjednuto Sarajevo već je bilo pod granatama, snajperima, glađu i strahom, ali tog jutra agresija je, kako svjedoče zapisi i preživjeli, dotakla najdublju granicu ljudskog bezumlja — napadnuto je mjesto gdje počinje život.
U porodilištu se tada nalazilo više od 130 žena i oko 70 novorođenih beba. Dok su majke držale svoju djecu u naručju, a ljekari i medicinsko osoblje pokušavali spasiti živote, granate su razarale zidove bolnice. Hodnicima su se miješali plač beba, krikovi žena i zvuk detonacija koje su se sve više približavale.
Prva linija fronta
Porodilište “Zehra Muidović” nalazilo se na prvoj liniji fronta. Umjesto da bude zaštićeno kao simbol života i humanosti, pretvoreno je u metu. Granate ispaljene s položaja napadača pogađale su objekat u kojem su tek rođena djeca prvi put otvarala oči.
Pet novorođenčadi nije preživjelo. To nisu bila imena na papiru, nego životi koji nisu stigli ni zaplakati kako treba — djeca koja nikada nisu dočekala prvi rođendan, prvi korak ni prvu riječ. Taj događaj ostao je jedan od najmračnijih simbola opsade Sarajeva, jer, kako se često ističe, granatiranje porodilišta predstavlja potpunu negaciju čovječnosti.
Preživio granatiranje
Među preživjelima bio je i Nihad Sejfović, jedna od beba rođenih tokom granatiranja.
- Preživio sam granatiranje 26. maja 1992. godine, kao jedna od novorođenih beba. Znam da smo se rodili u hodniku, bez struje, bez vode, bez ičega, uz granate“, prisjetio se godinama kasnije.
