Mediji širom svijeta početkom svake godine objavljuju rang-listu pasoša, dijele se tabele, a javnost dobija ažuriranu verziju stare priče, čiji je pasoš najjači, koliko se ko pomjerio na listi.
Bh. pasoš rijetko se pojavljuje u naslovima o "najmoćnijim" dokumentima. Ako se i spomene u regionalnom kontekstu, obično je u sredini ili donjoj polovini rang-lista.
Pasoši se tako već decenijama rangiraju kao univerziteti ili restorani s Michelinovim zvjezdicama - tabelarno, uredno, numerički, samouvjereno. No, postoji nešto neodgovoreno i nepotpuno u toj preciznosti.
Većina tih lista zasniva se na jednoj jednostavnoj pretpostavci da su sve države jednake jedinice mjerenja. Ulazak bez vize u Monako i ulazak u Kanadu nose istu težinu. Jedna država, jedan bod. Svijet se svodi na zbir jednakih kvadratića, kao da je riječ o društvenoj igri, a ne o planeti neujednačenih veličina i razmjera.
Na tu neobičnu prazninu u analizi odgovara jedan novi rad objavljen u Sarajevu. Njegov autor, Jasmin Hasić, doktor političkih nauka i univerzitetski profesor, ne osporava postojeće pasoške indekse direktno. Umjesto toga, tiho ih zaobilazi i postavlja drugačije pitanje: Ne pita gdje možete ići, nego koliko svijeta nam je otvoreno.
Predlaže novu metodologiju rangiranja, pod nazivom Spatial Passport Strength Index (SPSI), kao eksperimentalni pokušaj da se pasoši mjere prostorno, a ne samo pravno ili diplomatski.
Ideja je jednostavna. Dva pasoša mogu dijeliti isti rang, a da istovremeno jedan omogućava pristup teritoriji višestruko većoj od druge. Dakle, država može imati "jak" pasoš, a pritom je nosiocima tog pasoša većina planete i dalje prostorno nedostupna bez vize ili prethodne autorizacije za ulazak.









