"Najveća slabost Sabine Ćudić nije to što je pogriješila. Svi u politici griješe. Slabost je u nesposobnosti da grešku prizna bez dramaturgije, bez prebacivanja krivice, bez pretvaranja vlastitog propusta u tuđi napad. U tome se vidi manjak političkog takta, ali još više manjak ljudske mjere".
Dennis Gratz, zastupnik Demokratske fronte u Parlamentu entiteta F BiH i nekadašnjji predsjednik Naše stranke, osvrnuo se na skandalozni govor Sabine Ćudić u Vijećnici u Sarajevu prošle sedmice.
Njegovu analizu objavljujemo u cjelosti:
Problem sa izjavom Sabine Ćudić o „power struggle“ nije samo u jednoj nesretno izabranoj engleskoj sintagmi. Problem je u samom političkom refleksu: potrebi da se pred međunarodnom publikom zvuči sofisticirano, urbano, nadmoćno, „iznad balkanskih narativa“, čak i onda kada se govori o najtežim činjenicama naše novije historije.
Ali neke stvari nisu narativi. Opsada Sarajeva nije bila „power struggle“. Agresija na Bosnu i Hercegovinu nije bila nadmetanje ambicioznih političkih elita za kontrolu nad simbolima i prostorom. Granatiranje grada, spaljivanje Vijećnice, ubijanje civila, snajperski teror, logori, etničko čišćenje i genocid nisu epizode u seminaru iz političke teorije. To su sudski utvrđene, historijski dokumentovane i ljudskim životima plaćene činjenice.
Zato prvobitna reakcija javnosti nije bila iznenađenje. Pravo pitanje, međutim, nije šta je Ćudić rekla, nego šta je uradila kada je shvatila šta je rekla. Tu se pokazao stvarni politički problem.
Umjesto jednostavne rečenice – pogriješila sam, izraz je bio neprecizan, Sarajevo i Bosna i Hercegovina zaslužuju jasniji govor – dobili smo klasičnu operaciju preusmjeravanja. Nije više tema šta je rečeno. Tema postaje ko je napada. Nije više pitanje da li je jedna formulacija bila historijski i moralno promašena. Pitanje postaje da li SDA vodi kampanju protiv multietničnosti Sarajeva.
To je stara, providna, ali često učinkovita taktika: kada ne možete odbraniti sadržaj, promijenite teren rasprave. Kada ne možete objasniti vlastitu rečenicu, proglasite kritiku napadom. Kada napravite PR katastrofu, pokušajte je predstaviti kao dokaz vlastite moralne nadmoći.
U tome Sabina Ćudić jeste vješta. Ona zna producirati političku scenu. Zna izabrati riječ koja zvuči međunarodno. Zna napraviti kontrapitanje. Zna se postaviti kao žrtva primitivnih napada, čak i onda kada je suštinski problem nastao njenom vlastitom izjavom. Ali vještina nije isto što i dubina. Taktička okretnost nije isto što i politička zrelost. A sposobnost da se kriza komunikacijski amortizuje nije isto što i sposobnost da se prepozna težina onoga o čemu se govori.
Posebno je neugodan pokušaj da se iz svega izađe kroz lične ratne reminiscencije. Lična sjećanja zaslužuju poštovanje. Niko razuman ih ne bi smio omalovažavati. Ali ona ne mogu služiti kao politički zaklon od kritike javno izgovorene rečenice. To što je neko nešto lično proživio ne oslobađa ga odgovornosti za način na koji, godinama kasnije i pred međunarodnom publikom, imenuje karakter rata. Naprotiv, upravo bi takvo iskustvo moralo proizvoditi veću preciznost, više obzira i manje potrebe za efektnim formulacijama.
Jednako je indikativno selektivno pozivanje na pojedince nebošnjačkog porijekla kako bi se dokazivala multietnička supstanca Sarajeva. Takav spisak može biti legitiman kada se pravi iz uvjerenja. Ali kada se pravi u funkciji odbrane od vlastite greške, onda on postaje instrumentalan. A ako se već pravi simbolička mapa građanskog Sarajeva, kako je moguće ne spomenuti Željka Komšića — Sarajliju, nositelja „Zlatnog ljiljana“, pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i jednog od prepoznatljivih simbola građanskog karaktera Sarajeva i Bosne i Hercegovine?
Sabina Ćudić ne mora voljeti ili cijeniti Željka Komšića. Ne mora se ni politički slagati s njim. Ali njegovo izostavljanje teško da je slučajno. Ono otkriva da se ne radi o principu, nego o selekciji.
To je širi problem Naše stranke: često nastupaju kao da je politika prezentacija, a ne odgovornost. Kao da je dovoljno imati dobar engleski, evropski dekor, nekoliko liberalnih fraza i samouvjeren ton. Ali Bosna i Hercegovina nije panel-diskusija u Briselu. Ovo društvo ima rane koje traže preciznost, znanje i takt. Posebno kada se govori iz Vijećnice. Posebno pred stranim zvaničnicima. Posebno kada se govori o ratu.
Naša stranka voli insistirati na odgovornosti javne riječi. Upravo zato je sada nemoguće praviti se da je ovo samo nesporazum, loš prevod ili zlonamjerno čitanje. Kada sami gradite politički kapital na moralnoj superiornosti, onda ste dužni pokazati više, a ne manje obzira prema historijskim činjenicama.
Najveća slabost Sabine Ćudić nije to što je pogriješila. Svi u politici griješe. Slabost je u nesposobnosti da grešku prizna bez dramaturgije, bez prebacivanja krivice, bez pretvaranja vlastitog propusta u tuđi napad. U tome se vidi manjak političkog takta, ali još više manjak ljudske mjere. A ljudska mjera se ne dokazuje funkcijom, diplomom, engleskim jezikom ni međunarodnom mrežom. Ona se vidi onda kada treba stati, spustiti ton, priznati promašaj i ne praviti od sebe žrtvu.
Zato ova epizoda nije samo gaf. Ona je dijagnoza. Pokazuje jednu politiku koja voli izgledati evropski uglađeno, ali često nema „širine“ za ozbiljnost i neophodan pijetet. Voli govoriti o evropskim vrijednostima, ali se pogubi kada treba jednostavno, ljudski i dostojanstveno govoriti o vlastitoj zemlji. Voli optuživati druge za populizam, ali se sama skriva iza komunikacijskih trikova kada treba preuzeti odgovornost za vlastitu riječ.
Sabinu Ćudić nije najviše razotkrila sama izjava, nego ono što je uslijedilo: kada je trebalo pokazati širinu, pokazala je tehniku; kada je trebalo pokazati pijetet, ponudila je politički manevar; a kada je trebalo priznati grešku, izabrala je mimikriju žrtve.
Tu se vidjela granica njene politike: mnogo vještine, malo ljudskosti. A politika bez ljudskosti, ma koliko bila dobro upakovana, ostaje samo PR", napisao je Gratz.
