Ako je OHR neodvojivi dio Dejtonskog sporazuma, a jeste, onda taj OHR ima zadatak da BiH drži pod ruku - baš kao kada na svadbi otac mladu vodi ka oltaru - i preda je Evropskoj uniji i/ili NATO-u.
Piše: Hasan Nuhanović
Da podijelim nekoliko misli sa Vama jutros.
Iz Žepe, (sela kod Žepe gdje je rođen moj otac) gdje imam vikendicu, krenuo sam u 4.30. U Sarajevo sam stigao oko pola 7. Predjeli koji su mi se redali pred očima bili su prekrasni.
Romanija je, naravno tu sam subjektivan, najljepša planina u Bosni i Hercegovini.
Na cesti su bili i divlji konji. Za one koji ne znaju, ti konji se kreću slobodno u trouglu Han-Pijesak, Rogatica, Sokolac.
Ovih dana pregledavam arhivu usmene historije o Srebreničkom genocidu, uključujući i neka moja svjedočenja u medijima.
Zaključujem da sam pogriješio svaki put kada sam pokušavao da sažmem priču. Bez obzira koliko intervjuer požuruje svjedoka, učesnika, aktera događaja, preživjelog, svaki od svjedoka bi trebao da se drži principa - idi u detalje koliko god ih se sjećaš i nemoj ništa sumirati.
Bolje je ispričati do u detalj neke od preživjelih događaja, ma koliko tvoje svjedočenje vremenski trajalo, nego pokušati dati neki "pogled odozgo" zaradi vremenskog ograničenja i želje da se dotakneš što više događaja pri čemu preskačeš detalje. Svjedočenje je pogled “odozdo”, pogled “iznutra”.
Najbolji primjer kako treba svjedočiti je svjedočanstvo moga druga Đileta, Muhizina Omerovića.
Sve što je tebi važno mora biti važno i publici.
Neka te pozovu ponovo.
Fudbal ne pratim i nisam ga nikada pratio. Averzija prema tom sportu mi se pojavila davno, osamdesetih, kada sam shvatio da moje komšije srpske nacionalnosti u Vlasenici pobjede Crvene Zvezde iPartizana slave kao srpske pobjede, a ne kao pobjede tih klubova
Neki od najvatrenijih navijača tih klubova su 1992. godine u toj istoj Vlasenici bili među najistaknutijim četnicima u gradu u kojem su stotine Bošnjaka ubijene na najsvirepiji način toga proljeća i ljeta – iako su ti Bošnjaci navijali baš za te iste klubove.
Čini mi se da su navijači Crvene Zvezde prednjačili u zločinima u odnosu na navijače Partizana – za koji sam navijao onako sa strane, kobajagi.
Sredinom sedamdesetih odrastao sam u Srebrenici (1976. odselićemo se za Vlasenicu).
Ne sjećam se zašto ali bio sam, kao mali dječak, “navijač” Crvene Zvezde.
Mama me je jednoga dana povela u jedinu prodavnicu garderobe koja se nalazila u centru Srebrenice. Htjela je da mi ispuni želju – da mi kupi dres Crvene Zvezde. Ta prodavnica je prodavala i dresove - najviše za djecu - i u nekoliko dana skoro svi dresovi su bili rasprodati.
Prišli smo štandu i fino našminkana prodavačica nam je rekla da je prodala sve dresove Crvene Zvezde. Imam još samo nekoliko dresova Partizana – dodala je.
Mama me je oprezno upitala: Hasko da li bi ti htio da ti kupim dres Patizana?
Razmišljao sam nekoliko sekundi i onda sam pristao. Da – sva djeca u komšiluku imaju dres i bolje je da imam bilo kakav nego nikakav.
Nosio sam crno-bijeli dres toga ljeta. I sve do rata biću (potpuno) pasivni navijač Partizana. Poslednji put kada sam znao imena igrača Partizana bio je baš tih sedamdesetih.
Nikada više me nije zanimao fudbal, ali sam sebi rekao negdje početkom devedesetih da sam, zbog te nestašice dresova u Srebrenici, slučajno donio pravu odluku jer je izgledalo da partizanovci nisu bili četnici koliko su to bili navijači Crvene Zvezde: pred početak i u toku ratova koji su obilježili raspad Jugoslavije.
Ni danas ne pratim fudbal. Razumijem euforiju oko uspjeha Zmajeva ali, nažalost, sportski uspjesi bosansko-hercegovačke reprentacije neće riješiti Gordijev čvor u kojem se od 1992. godine nalazi ova država, niti im je to zadatak.
Pored vijesti o uspjehu Zmajeva, koje sam ovih dana gledao, (naj)važnije su mi one koje se odnose na OHR.
U poslednjih dvadeset godina održao sam desetine predavanja grupama studenata iz raznih evropskih zemalja, SAD-a i nekih drugih, uključujući i studijske posjete iz Azije i Australije.
Bilo je raznih pitanja, a jedno od najčešćih se odnosilo na OHR i takozvane Bonske ovlasti. Na primjer: Da li mislim da je OHR i dalje potreban "jer je od kraja rata" prošlo već 20-30 godina.
Moj odgovor je uvijek bio slojevit i nije nikada bio u smislu “da” ili “ne”.
To mislim i sad, danas, ali bih spomenuo jednu metaforu koju sam ponekad koristio u tim mojim predavanjima.
Ako je OHR neodvojivi dio Dejtonskog sporazuma, a jeste, onda taj OHR ima zadatak da BiH drži pod ruku - baš kao kada na svadbi otac mladu vodi ka oltaru - i preda je Evropskoj uniji i/ili NATO-u.
Šta je (nato ili eu) važnije i preče možemo se malo zezati kao ono kada Vam ističe garancija za novo vozilo: šta prije dođe, kilometraža ili godine.
Zatvaranje OHR-a prije tog momenta, reduciranje mandata itd, je izdaja i pronevjera tog istog Dejtonskog sporazuma.
Jer, svi involvirani – i oni sad i oni koji su bili involvirani u ratu, čekaju svoj plijen – svoj komad BiH.
I tri tačke …
(Tekst je post autora na njegovom profilu na Facebooku)
