Bošnjačka politika se u prethodnim godinama zasnivala na jačanju građanske države Bosne i Hercegovine, što je destruktivnim elementima unutar Bosne i Hercegovine kreiralo mogućnost za perpetuiranjem teritorijalnih pretenzija te potenciranjem vlastite ugroženosti i majorizacije.
Upravo je riječ majorizacija devalvirana u javnom bosanskohercegovačkom prostoru, jer je zloupotrijebljena od političkih protagonista desne hrvatske politike koju predvodi Dragan Čović i njegov HDZ.
Pokušaji prodržavnih elemenata, većinom bošnjačkih, da se prevaziđu politike etničkih podjela unutar bosanskohercegovačkog društva od strane srpskih i hrvatskih politika zlonamjerno su nazivane “unitarističkim”.
Bošnjaci su u prethodnom periodu, kroz kontinuirano ulaganje napora kako bi se drugima maksimizirali njihovi politički zahtjevi te ustupila i određena prava preko političke mjere i stvarnog pripadanja, često gubili vlastita prava.
Eklatantan primjer uzurpacije prava Bošnjaka jeste upravo grad Stolac, gdje se oko 40% Bošnjaka nastoji politički marginalizirati i obespraviti. Sigurno je da je taj obrazac ponašanja pokušao biti primijenjen zbog ranijih neadekvatnih reakcija, prije svega, bošnjačkih političkih predstavnika u glavnom gradu države Bosne i Hercegovine – Sarajevu, jer, ukoliko se adekvatno ne odgovori na političke uzurpacije i diskreditaciju na većem nivou, ne čudi što se i na takozvanom "lokalu" bošnjačka prava čine ništavim i nebitnim.
Suprotna strana, ali i međunarodna zajednica, nisu računale na konačnu promjenu političke paradigme u ponašanju Bošnjaka, koji su svima očitali lekciju kako i na koju način se treba boriti za svoja prava, ako do njih nije moguće doći političkim dogovorom.
