Bošnjačka politika imala je znatan broj propusta u pogledu aspiracija, djelovanja i pozicioniranja prioriteta u periodu nakon agresije. Naime, nesvjesni značaja povlačenja određenih poteza u prijelomnim trenucima, Bošnjaci su propustili dodatno etablirati svoju poziciju kao političkog faktora, te postignute rezultate u pogledu širenja političkih kapaciteta van države Bosne i Hercegovine dodatno kapitalizirati.
Eklatantan primjer propuštenih bošnjačkih šansi u postratnom periodu jeste odnos prema sandžačkim Bošnjacima i Sandžaku u cjelini, kao geografskom prostoru koji je kroz historiju bio vezan za Bosnu i Hercegovinu i njenu sudbinu. Vratimo li se u historijsko razdobolje od svega stotinu i pedeset godina, Sandžak je bio sastavni dio Bosne. Geopolitičkim previranjima od Berlinskog kongresa 1878. godine, pa do Londonskih i Bukureštanskih ugovora iz 1912. i 1913. godine, Sandžak je geografski odvojen od Bosne i Hercegovine, ali u kontekstu globalnih geopolitičkih procesa, sudbina Sandžaka i sandžačkih Bošnjaka bila je uvijek naslonjena na sudbinu matice Bosne i Hercegovine.
Tri su prijelomne godine u historiji Sandžaka, koje potvrđuju ovu tezu: 1878. godina kada je Berlinskim kongresom Bosna i Hercegovina ostala bez Novopazarskog Sandžaka, 1917. godina u kojoj se održala Sjenička konferencija s jasno definiranim zaključcima koji ukazuju na težnju Bošnjaka Sandžaka da se pripoje Bosni i Hercegovini ili da barem dobiju status autonomije, te godina 1991. u kojoj se uslijed shvatanja nove geopolitičke realnosti održava Referendum o autonomnom statusu Sandžaka, uz mogućnost pripajanja „jednoj od nezavisnih republika“ formiranih nakon sve izvjesnije disoulucije Jugoslavije.
U srpsko-hrvatsko-crnogorskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, Bošnjaci Sandžaka su dali veliki dobrinos njenoj odbrani, a u potonjem periodu su se i sami suočavali s potencijalnom vojnom opasadom Novog Pazara, iznad kojeg su tokom 1993. godine bili pripremljeni topovi za potencijalno djelovanje protiv bošnjačkog stanovništva. Politički montirani procesi protiv sandžačkih Bošnjaka tokom devedesetih godina prošlog stoljeća rezultirali su teškim posljedicama, a neki od nepravedno procesuiranih su od posljedica torture Miloševićevog režima kasnije umirali.










