Hegemonske pretenzije srpskog i hrvatskog faktora u posljednjih su stotinu godina u velikoj mjeri određivale dinamiku odnosa Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Shodno ekspanzionističkim stremljenjima, postepeno se oblikovao stav koji nije percipirao Bosnu i Hercegovinu kao posebnu republiku, a Bošnjake kao ravnopravnu političku naciju.
Jedan od primjera agresivnih pritisaka na Bošnjake jeste i tekst etnologa Milenka S. Filipovića iz 1959. godine, objavljen u njemačkom časopisu Tribus pod provokativnim nazivom Die serbokroatische Mohammedaner (Srpsko-hrvatski muhamedanci). Autor njemačkoj javnosti nastoji prikazati bosanske muslimane kao srpsko-hrvatsku skupinu koja nema vlastiti, jedinstveni i homogeni nacionalni karakter. Za razliku od kontinuiranog perpetuiranja srpskog političkog, akademskog te, u konačnici, i vojnog rukovodstva da tezu o Bosni i Hercegovini kao srpskoj zemlji, a Bošnjacima kao Srbima muhamedanske vjere pretoče u političku zbilju, hrvatska politika je u vlastitom odnosu prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima imala značajnih oscilacija.
Mit o "hrvatskoj odbrani Bihaća"
Hrvatski stav prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima zavisio je od njihovog vlastitog interesa te se kretao linijom od suparništva do savezništva i unazad. S druge strane, bošnjačka politika od ranih 1990-ih godina bila je poprilično koncizna i iskrena prema Hrvatima i Hrvatskoj, posebno u prijelomnim trenucima poput srpske agresije na Hrvatsku, kada su se Bošnjaci svrstali na stranu slabijeg, te rizikovali istu sudbinu, odbivši priklanjanje velikosrpskim interesima. S druge strane, Hrvatska je podržala nezavisnost Bosne i Hercegovine, kao i otvaranje prve Ambasade Republike Bosne i Hercegovine u Zagrebu tokom 1993. godine, da bi nedugo nakon toga učestvovala u sukobu ARBiH i HVO-a.
Prema sjećanjima Bisere Turković, tadašnje ambasadorice Bosne i Hercegovine u Zagrebu, u tom se vremenu nije bilo lahko boriti za interese Bosne i Hercegovine iz Zagreba, koji je, uprkos otvorenju bosanskohercegovačke ambasade, sputavao njen rad. U isto vrijeme, prema podacima hrvatskog istraživača Filipa Škiljana predstavljenim u djelu Sjećanja Bošnjaka na sudjelovanje u Domovinskom ratu u Hrvatskoj, oko 25.000 Bošnjaka unutar Hrvatske borilo se protiv agresije vojnih i paravojnih srpskih formacija, a čak ih je 1.187 dalo život za slobodu Republike Hrvatske.
Vojnim pobjedama Armije Republike Bosne i Hercegovine u srednjoj Bosni slomljena je paradržava Herceg-Bosna, a što je bio glavni preduslov za kreiranje Vašingtonskog sporazuma i savezništva Bošnjaka i Hrvata unutar Bosne i Hercegovine 1994. godine te Splitskog sporazuma između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Ovo je bio uvod u novu fazu odnosa dviju država, a ključna saradnja bila je u vojnom segmentu, na obostrano zadovoljstvo.
Da se ARBiH nije borila hrabro u Bosanskoj Krajini, pitanje je da li bi paradržava Milana Martića, "Republika Srpska Krajina", u konačnici bila slomljena. Također, odbrana Bihaća i okolnih dijelova nije bila samo u interesu Bosne i Hercegovine već i Hrvatske, te je potrebno razbiti mit o “hrvatskoj odbrani Bihaća”. Pomoć Hrvatske vojske je nesporna, ali je ona motivisana hrvatskom potrebom da osigura vlastitu poziciju.
Šta će biti izgovor kada ne bude Komšića?
