Postavlja se gorko, ali neizbježno pitanje: u šta se zapravo pretvara bosanskohercegovačko društvo? Ako bismo pošteno složili karte na stol, od demografskih podataka, preko stanja obrazovanja, pa do medijske scene, dobivamo sliku društva koje se sve više urušava iznutra, a da na to niko od odgovornih s mogućnošću (re)akcije želi utjecati
Čini se da nas, umjesto nade u obnovu, sve više definira jedno zajedničko svojstvo: sistemska neodgovornost.
Prema najsvježijim podacima prezentiranim u zborniku Akademije nauka i umjestnosti Bosne i Hercegovine, naša država je izgubila oko 400.000 ljudi u posljednjih desetak godina. Ogromna populacija, porijeklom iz BiH, danas živi u evropskim radovima. To nije statistika, to je tiha depopulacijska katastrofa. Gradovi postaju „sela“, a sela postaju pusta. Političari, kako domaći, tako i međunarodni "zaštitnici statusa quo", ovu temu zaobilaze kao da je riječ o neugodnom porodičnom problemu. Umjesto demografske politike, imamo demagošku. Dok se vodi vječna bitka za fotelje, mladi ljudi biraju aerodrome.
Univerzitet(i) u raljama relativizacije
S jedne strane, Univerzitet u Sarajevu se hvali da je među 3,5% najboljih univerziteta na svijetu, dok s druge strane objektivni pokazatelji (kao što je pad sa 1476. na 1677. mjesto na Webometricsu) ukazuju na stagnaciju i marginalnost u regionalnom kontekstu. Dok se Beograd, Ljubljana i Zagreb bore za top 500, Sarajevo se bori samo sa sobom – ili, preciznije, sa sopstvenim PR-om.
