Dok su u privatnim firmama ljudi prisiljeni da daju ostavku zato što grle ljubavnicu, u Bosni ne postoji ništa što bi, makar hipotetički, moglo biti razlog za ostavku bilo kojeg javnog funkcionera. Javno si povezan sa narko-kartelom, koji ti organizuje putovanja. Tvoj kum je sa tim kartelom u više no srdačnim odnosima. Ništa zato. Samo nastaviš da radiš svoj posao – da vodiš spoljnu politiku BiH, recimo. Zajebeš ugovor sa nekakvim Slovencima i zbog toga im država mora platiti 100 plus miliona eura. Ko je kriv? Niko. Ko će odgovarati? Niko.
Na koncertu – šugave – grupe Coldplay dvoje ljudi koji postojano gaze u starost snimljeni su kako se grle.
Snimak je prikazan na džinovskom ekranu na mjestu održavanja koncerta. Potom je, valjda se tako kaže, postao viralan: dakle predmet neutažive voajerske potrebe da se uživa u nesreći, sramoti i, ako je moguće, smrti drugih ljudi. Što se obično označava eufemizmom „javnost ima pravo da zna“. Ispostavilo se da je tip oženjen i da je ljubavnicu poveo na koncert.
Ha, šta reći? Ukus je karakter a karakter sudbina. Prisustvo na koncertu Coldplay-a ukazuje na odsustvo ukusa, a to, opet, na odsustvo karaktera. Što na ovom svijetu obično vodi do para i uspjeha. Ali je ovoga puta bilo drugačije: tip je najprije najebao od žene, potom je morao dati ostavku na mjesto direktora firme. Zašto? Jer je firma procijenila da će negativni publicitet negativno uticati na njen finansijski bilans.










