Tuđman je tražio da Iran naoruža Hrvatsku i BiH

Ovaj pokušaj Večernjeg lista da Hrvatsku predstavi kao borca protiv širenja iranskog utjecaja još od 90-ih predstavlja historijski falsifikat i namijenjen je čitaocima koji su totalno neupućeni u predmet i skloni predrasudama.

Naime, svako ko se iole bavio ovim historijskim periodom zna da Hrvatska ne samo da se nakon 1992. nije protivila dolasku iranskog oružja, već ga je i ohrabrivala.

Tuđman između Istoka i Zapada

Nakon što su hrvatske vlasti vidjele da od zaustavljanja iranskih isporuka oružja, poput navedene iz septembra 1992, nemaju nikakve koristi (osim to će ih neko iz Vašingtona potapšati po ramenu), odlučile su se na promjenu strategije.

Tako u knjizi Pax Americana, objavljenoj ove godine, ugledni bh. historičar i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Zijad Šehić (na str. 13.) piše da je “Tuđman u aprilu 1994. predložio [američkom ambasadoru u Hrvatskoj] Galbrajtu i [specijalnom izaslaniku Bijele kuće za bivšu Jugoslaviju] Redmanu da Iran preko Hrvatske dostavlja oružje za ARBiH”.

Ovo treba ponoviti: Tuđman je predložio Amerikancima da Iran preko Hrvatske dostavlja oružje za Armiju RBiH.

”Dvadeset sedmog aprila 1994. je”, piše Šehić, “[ministar vanjskih poslova Hrvatske] Granić je posjetio američku ambasadu, kako bi se upoznao sa stavom američke vlade prema uspostavi mreže za dopremu oružja između Irana, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tuđman se nastojao uvjeriti da se SAD neće suprostaviti tom planu.”

”Galbrajt”, veli dalje Šehić, “koji se zalagao za agresivniju politiku SAD-a, podržavao je ideju da Vašington prihvati prijedlog hrvatske Vlade. Smatrao je da je najbolji odgovor koji je mogao uputiti Tuđmana bio da on od Vašingtona nije dobio odgovor u vezi sa aktiviranjem spomenutog plana.”

To je značilo, kaže Šehić, “da bi SAD formalno i dalje nastavile poštovati embargo na oružje, ali bi omogućile isporuku oružja Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini i tako uspostavile ravnotežu u naoružanju”.

Šehić dalje piše da je savjetnik za nacionalnu sigurnost Tony Lake nakon što je dobio informaciju o Tuđmanovom prijedlogu lično razgovarao sa predsjednikom Clintonom i zamjenikom državnog sekretara Strobeom Talbottom.

Clinton je, u suštini, prihvatio Galbraithovu ideju.

Predsjednik SAD-a je, veli Šehić, “odlučio da Galbrajt i Redman saopće Tuđmanu da nisu dobili uputu iz Vašingtona, ali je to istovremeno bilo zeleno svjetlo za provođenje namjere”.

Galbraith je prenio hrvatskim zvaničnicima da nije dobio nikakav odgovor, a prvi iranski avion u okviru Tuđmanovog plana je u Zagreb sletio 4. maja 1994. 

Ako imamo u vidu ovo, trenutno pisanje medija, kao što su Večernji list, da se Hrvatska protivila iranskom prisustvu na ovim prostorima nije samo historijski falsifikat, već i izraz teškog licemjerja.

Oslanjajući se na ocjenu Vlade Azinovića, Šehić zaključuje da je “iranska dostava oružja ojačala ARBiH, ali i HV koja je dobila veliki dio oružja na račun hrvatske usluge tranzita”. Po unaprijed utvrđenom dogovoru, Hrvatska je uzimala ⅓ svake isporuke.

Prema procjeni CIA-e, od maja 1994. do januara 1996. u Bosnu i Hercegovinu je dopremljeno oko 14.000 tona oružja, vrijednog između 100 i 200 miliona tadašnjih dolara.

Šehić piše da je tada postojao plan direktora CIA-e Jamesa Woolseyja da ova agencija, preko američkih saveznika u islamskom svijetu, tajno dopremi oružje Armiji RBiH, ali se, kako je kazao pomoćnik američkog ambasadora u Zagrebu Ron Neitzke, u Vašingtonu 1994. vjerovalo da je bolje da Iran krši embargo, nego SAD.