Nacionalna sigurnost oduvijek je bila „sveto slovo“ američkog pravnog i političkog sistema. Izdaja je zločin eksplicitno naveden u Ustavu. Nakon 11. septembra 2001. – događaja koji je, uz pad Berlinskog zida, promijenio tok savremene historije – taj pojam je dobio još značajniji, gotovo neograničeni domet.
Sredinom septembra 2002, Bushova administracija objavila je strategiju nacionalne sigurnosti, izazvavši kritike zbog zagovaranja preventivnih udara. Ova doktrina okarakterisana je kao arogantna i agresivna – nova imperijalna vizija neokonzervativnih jastrebova Dicka Cheneyja i Paula Wolfowitza, fokusirana na unilateralizam i hegemoniju. Bush nacionalnu sigurnost nije definirao samo kao štit, nego kao mač. Danas, ona definira mogućnosti djelovanja, pouzdanost aktera i nužne aranžmane. Praktično sve.
Zato potpuno ne iznenađuje Trumpovo pozivanje na nacionalnu sigurnost. Inače, Trump ima novu Strategiju nacionalne sigurnosti. Objavljena je u novembru prošle godine.
Na prvi pogled, dokument znatno odstupa od eksplicitnog fokusa na konkurenciju velikih sila koji su dijelile dvije prethodne strategije – prva Trumpova i Bidenova. Obje su optuživale Kinu i Rusiju da žele oblikovati svjetski poredak suprotan američkim vrijednostima i interesima: Kinu su označavale kao dugoročni „pacing challenge“ u borbi za globalni utjecaj, a Rusiju kao „akutnu prijetnju“.
Nova strategija, niti jednom ne spominje konkurenciju velikih sila i usvaja primjetno pomirljiviji ton. Izazov prema Rusiji definiran je kao „upravljanje evropskim odnosima“, a prema Kini kao „rebalans ekonomskih odnosa“. Umjesto toga, dokument priznaje „ utjecaj većih, bogatijih i jačih nacija“ kao vječnu istinu međunarodnih odnosa te indirektno ističe da SAD treba da odbace „nesretni koncept globalne dominacije“ u korist „globalnih i regionalnih ravnoteža moći“.
Implikacija je jasna: manje direktne strateške konkurencije, više otvorenosti prema sferama utjecaja. To možda objašnjava zašto se strategija – osim neobičnog naglaska na „civilizacijsko samopouzdanje Evrope“ – uglavnom usmjerava na Zapadnu hemisferu, trgovinu, imigraciju i druge prioritetno domaće teme.
Već sam naveo da ovaj pristup predstavlja značajno odstupanje od vanjske politike proteklih decenija. De facto priznaje da je era američke unipolarne dominacije postala dio historije.
Monroeova doktrina eksplicitno je pomenuta u Nacionalnoj strategiji sigurnosti, i to sa ciljem obnove američke dominacije na Zapadnoj hemisferi kroz blokiranje utjecaja nehemisfernih rivala poput Kine i Rusije, zaštitu strateških resursa, granica i ključnih područja. Sve to je predstavljeno kao pragmatičan povratak nacionalnim prioritetima.
Ključni elementi sažeti su u devizi „regrutovati i proširiti“. Regrutovanje podrazumijeva mobilizaciju postojećih saveznika za zajedničku kontrolu migracija, trgovine drogom i regionalne stabilnosti, uz pojačano vojno prisustvo, primjenu smrtonosne sile protiv kartela i prilagođavanje globalnih snaga specifičnim hemisfernim prijetnjama. Proširenje, pak, podrazumijeva širenje partnerstava kroz komercijalnu diplomatiju, i jačanje lanaca snabdijevanja radi veće ekonomske otpornosti.
Strategija naglašava saradnju sa privatnim sektorom, identifikaciju resursa za zajednički razvoj i istiskivanje stranog utjecaja finansijskim pritiskom.
Već na prvi pogled, Nacionalna strategija sigurnosti otkriva razliku između „mladog“ Trumpa iz prvog mandata, koji je bio zaokupljen unutrašnjim republikanskim borbama, i „zrelog“ Trumpa u drugom mandatu, koji je odlučio da ne troši vrijeme na globalistička i multilateralna nadmetanja. Umjesto toga – America First.
Kritičari u ovom pristupu vide neo-imperijalizam, jer on opravdava intervencije poput hapšenja bivšeg venecuelanskog predsjednika Madura i narušavanja suvereniteta latinoameričkih država.
Zagovornici, sa druge strane, hvale „America First“ kao jačanje regionalne sigurnosti i nacionalne ekonomije i boljitka.
Trumpova Strategija nacionalne sigurnosti, dakle, ne opisuje svijet povezan zajedničkim pravilima i institucijama. Ona opisuje svijet nadmetanja oko ključnih sistema. Nacionalna sigurnost definira se kroz kontrolu resursa, infrastrukture i uskih grla. Zato strategija u prvi plan stavlja lance snabdijevanja, koridore, tehnologiju, energiju, podatke i svemir. Cilj nije samo odbrana – cilj je sposobnost strukturiranja pristupa i strateško slabljenje rivala ograničavanjem njihovog pristupa tim sistemima.
Nakon slučaja Maduro, najviše pažnje privlači pitanje Grenlanda. Istini za volju, Grenland nije izričito naveden u novembarskoj strategiji, ali se taj interes može iščitati iz novog geopolitičkog pristupa koji dokument jasno ocrtava, ali i iz izjava ključnih figura iz Trumpove administracije i njega lično. Još 2019. Trump je javno izrazio želju da otkupi Grenland, što je tada uglavnom odbačeno kao bizarni spektakl. Šest godine kasnije, predsjednik i njegove ambicije za „nekretnine“ vratili su se u fokus.
Treba napomenuti da Sjedinjene Države već imaju vojno prisustvo na Grenlandu na osnovu Ugovora o odbrani potpisanog sa Danskom još 1951. Tokom Hladnog rata tamo je bilo i do 6000 američkih vojnika. Danas je broj znatno manji. Danska se ne protivi tom prisustvu, ali to očito više ne zadovoljava Trumpa.
Nacionalna sigurnost se, kako sam naveo, uveliko koristi kao opravdanje za brojne američke vanjskopolitičke poteze. Razlika je, međutim, uočljiva: dok slučaj Madura pokazuje kako se nacionalna sigurnost može naknadno invocirati za opravdanje prisile, Grenland otkriva kako se isti argument može koristiti za unaprijed pripremanje terena.
