Piše Muamer Bandić, zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo
U analima političke dezorijentacije ostat će Trojkina „oštra“ reagiranja na postupke njihovih evropskih partnera, onih istih s kojima su do jučer obećavali ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.
Ne smijemo zaboraviti da su te iste kriminogene i fašistoidne strukture, nad čijim se djelima danas zgražaju, još donedavno građanima predstavljali kao uglađenu evropsku gospodu i superheroje napretka. Tada su tvrdili da bi Bosna i Hercegovina već bila u EU, samo da nije „radikalnih“ i „zatucanih“ političkih snaga iz Sarajeva.
U toj političkoj obmani bošnjačkog naroda potpuno se poklopio narativ sarajevskih lažnih „reformista“, te velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalista. Iako su im formalni ciljevi bili različiti, u praksi su imali zajedničkog neprijatelja – sve one političke snage koje se dosljedno bore za jačanje države Bosne i Hercegovine i njenih institucija.
Probosanske stranke bile su smetnja velikosrpskom i velikohrvatskom nacionalizmu u rastakanju države Bosne i Hercegovine, dok su za sarajevsku Trojku bile preteška konkurencija u pohodu na budžete i državna preduzeća.
Na toj interesnoj platformi se kreirao savez provincijskih klerofašista i sarajevskih malograđana, čineći koaliciju čiji je jedini rezultat potpuna paraliza sistema i sistemsko uništavanje države. U takvom haosu samo nekolicina privilegovanih pliva kao riba u vodi. Za sve ostale, društvo je pretvoreno u skeč Nadrealista „đe ba zapelo“ i „nema ničeg“.
Tako se sarajevski malograđani čudom ne mogu načuditi i HDZ-ovom potpisu na Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima Rs-a, kojim se stvara rezervni sastav policije ovog entiteta. I to baš one policije koja je Bošnjake i Hrvate pobila i protjerala iz ovog dijela naše zemlje, direktno učestvujući u genocidu nad nesrpskim stanovništvom, svodeći ga na statističku grešku u ovom dijelu naše zemlje.
Danas bi se svi mi trebali čuditi tome što ljudi koji su već godinama, pa i decenijama u bh. politici, nisu razumjeli Draganove suze i tada, u NSRs, izrečenu poruku: „Vi čuvajte Rs. Na tome vam mogu svi samo zavidjeti.“
Za veće je čuđenje što ti isti ljudi nisu davno skontali očiglednu kompatibilnost političkih ciljeva HDZ-a i SNSD-a, a koja se svodi na jednostavnu maksimu: što manje države i zakona, više privilegija i resursa u vlastite džepove.
Najglasnije i „najoštrije“ reakcije danas dolaze upravo od onih koji su, bez razmišljanja, izglasali Zakon o prebivalištu, potpuno nesvjesni političkih posljedica njegove primjene. Stoga držim da nam nije vrijeme za čuđenje. Prije će biti da su nas gotovo doveli do one prelomne tačke na kojoj odlučujemo, ili da bježimo, ili da se ponovo pripremamo za ono najgore.










