Svjedočanstvo o neuništivosti dobrosusjedstva

Potpisnik ovih redova je u maju 2015. godine, dok je Kotezlijina džamija još bila u ruševnom stanju i bez ikakvih naznaka da bi u skorije vrijeme moglo doći do njene obnove, razgovarao sa staricom Ružom Kukrika, koja mu je prenijela svoja sjećanja o džamiji dok je bila u funkciji i o svojoj gorućoj želji da dočeka da se ona ponovo obnovi i uredi kako bi mogla primiti vjernike na molitvu.

Razboriti stav bake Ruže dijelili su svi katolici Kotezlije, koji danas, mahom, žive u Dubrovniku i priželjkuju da ovaj pitomi hercegovački kraj postane atraktivno turističko odredište u zaleđu Mediterana. Svjesni su da će to lakše postati obnovom i naše i njihove džamije Muje Kotezlije, magične ljepote i privlačnosti.

Lijepa i inspirativna priča o prošlosti Koteza najglasnije je izražena kroz zajedništvo tamošnjih naroda koji su, uprkos svim kušnjama koje su ih pratile, sačuvali duh bosanskohercegovačkog dobrosusjedstva.

Taj duh nije narušen u prošlosti – sačuvan je i, evo, svjedočili smo na primjeru obnove džamije da je postojan i danas. I to je, u ovoj našoj zemlji, važno i vrijedno, jer svjedoči da isprepletene niti zajedničkog života među narodima i vjerama u Hercegovini itekako postoje i da one idu ispred politika i zvaničnih hijerarhija.

To govori u prilog izvjesnosti i mogućnosti zajedničkog života, uprkos svima onima koji nas iz dana u dan uvjeravaju u suprotno, unoseći time nemir i neizvjesnost među pripadnike svih naroda.

Za Bošnjake, uzdizanje džamije u Kotezima treba da bude putokaz da trebaju istrajavati na obnovi znanja svoje vjere i kulture u svim mjestima gdje još postoje vidljivi tragovi, jer je to dug prema prošlosti, vlastitoj zemlji, kulturi i vjeri.

Oni koji su obnavljali i podržavali obnovu džamije Muje Kotezlije (Hafizove džamije), shvatili su to kao svoju obavezu koja se treba ispuniti radi zbog historije i višestoljetnog trajanja u ovom prostoru – zbog duga prema obnovi naših simbola i ustanova vjere koje su uspostavljali naši dobri prethodnici u Trebinju, Ljubinju te u pitomim krajevima i naseljima uz plodno Popovo polje.

I obaveza nam je tako bila postupiti – da mi učinimo ono što je do nas, a sve drugo ćemo prepustiti Gospodaru svjetova, jer samo je u Njegovom znanju šta će biti u budućnosti, ko će i koliko obitavati, dolaziti i prolaziti ovim krajevima.

Ovdje su se i vakifi i graditelji i organizatori, s nivoa Medžlisa trebinjskog i Muftijstva mostarskog, rukovodili hadisom Allahovog Poslanika, a. s., u kojem stoji: Ako u ruci nekog od vas, pred nastup Sudnjega dana, bude sadnica palme te bude u stanju da je zasadi prije nego nastupi – neka to i učini!