SDP-ov nenadzorni kapitalizam: Bilo kuda Elvedin Grabovica svuda

U isto vrijeme, Detektor piše da je kompanija, koja isporučuje dijelove za motore GRAS-ovih starih tramvaja, poput onog koji je imao nesreću, osnovana tek godinu prije tendera, a vlasnik je povezan sa ministrom privrede u ZDK Samirom Šibonjićem (NES). Ministar Šteta je, uz izuzeće od procedura, toj kompaniji dodijelio 150.000 KM za procjenu kvaliteta transportne mreže u KS. 

Nadalje, GRAS je, kako piše Detektor, dodijelio tender za servisiranje magnetnih kočnica firmi koja nema iskustva u tom poslu i koja za osam mjeseci ugovora GRAS-u nije vratila nijednu servisiranu kočnicu.

Dakle, čitav niz propusta ministra Štete i uprave GRAS-a. Ali, na sve ovo, lobotomizirani agitprop SDP-a ponavlja samo da je Šteta jedini ministar za čijeg mandata su nabavljeni novi tramvaji. 

Niko mu nije ni prigovorio zbog toga što je nabavio nove tramvaje, već što, kao i njegovi prethodnici iz SDA, nije servisirao stare, a puštao ih je u promet. 

Na koncu, kao što reče neko iz dijaspore, tramvaji u švedskom Norrkopingu su stari po 50-60 godina, ali se redovno održavaju. U vezi s time, treba podsjetiti da mladi ni ne traže nove tramvaje, već siguran javni prevoz.

Denis Bećirović u Muzeju Madam Tussauds

U više navrata, tokom proteklih dana, pobunjena omladina se našla, uz ostalo, i ispred Predsjedništva BiH, tražeći odgovornost. Najpozvaniji da im se obrati svakako je Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH oko kojeg se okuplja trenutna B komponenta u vlasti. 

Međutim, Bećirović, koji je uoči prošlih općih izbora govorio da ima “državni plan za ostanak mladih u BiH”, nije osjetio potrebu da im se obrati, niti se na bilo koji način u proteklih pet-šest dana osvrnuo na proteste mladih, kao trenutno najznačajniji događaj u državi.

Za razliku od njega, npr. ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković se oglasio, čak je ponudio da se sastane sa mladima koji protestuju. Naravno, praveći se lud, kazao je da su protesti usmjereni protiv ancien régimea, a ne protiv trenutne vlasti. Ali u svakom slučaju, nije ignorisao proteste. 

Za Bećirovića, protesti ne postoje. Cinik bi rekao da je razlika između Bećirovića i njegove voštane figure poput onih u Muzeju Madame Tussauds u tome što bi se voštana figura barem istopila pod pritiskom situacije. Od Bećirovića se ne može očekivati čak ni to. 

On ne osjeća pritisak, jer ga veći dio javnosti tretira kao Limenog Čovjeka iz Čarobnjaka iz Oza, kojem osim srca nedostaje i pola mozga, pa je bolje praviti se kao da ne postoji, nego tražiti od njega da daje osjećaj moralne orijentacije društvu (što mu je u djelokrugu posla).

Kakogod, nedugo nakon što je kantonalni premijer Nihad Uk podnio ostavku, neko od vođa omladinske pobune je viknuo, a kamere su to zabilježile: “Idemo sad na čitav sistem.”

Iako, na prvu, zvuči kao mladalački naivna izjava, na drugu - itekako ima smisla. 

Denisa Bećirovića nema bez Nikšića i Grabovice, jednako kao što Nikšića i Grabovice nema bez Bećirovića. Bećirovića nema bez (tenderskog) novca, koji će za potrebe njegove kampanje osigurati Nikšić i Grabovica. Isto kao što Nikšić i Grabovica ne bi mogli dodjeljivati BS Telecomu i nizu svojih i sebi bliskih drugih kompanija toliko javnog novca da im Bećirović nije otvorio put ka ulasku u vlast.