Piše: Haris Imamović
Nedavno sam se, u članku Wilders i Orban u Sarajevu 1983, osvrnuo na jugonostalgični portret današnjeg Sarajeva koji je priložio Midhat Ajanović. Tu sam zapazio jednu neobičnu srodnost između islamofobne jugonostalgije i zapadne antiimigrantske desnice. Nije prošlo ni tri pune sedmice, a stvarnost mi je dala za pravo.
Kršćanin koji ne zna razliku između nadbiskupa i kardinala
Istraživač Centra za slobodu “Margaret Thatcher” pri Heritage Fondacije Max Primorac objavio je, u neutjecajnom američkom listu Vašington Times, difamacijski članak Islamistička država na granici NATO-a?, ciljajući na Bosnu i Hercegovinu.
U ovom kratkom uratku, podnaslovljenom kao - Sarajevo je sve više ekstremističko, nalazimo i sljedeće zapažanje:
“Zajednička prijestolnica Bosne, Sarajevo, nije više proslavljeni model multireligijske koegzistencije, koju je svijet vidio tokom Olimpijskih igara 1984. Žene su sada pokrivene. Nikabi, koji prekrivaju cijelo tijelo i podsjećaju na one kakvi se nose u Afganistanu, nisu rijetki. Džamije izgrađene novcem iz zaljevskih država krase gradsku panoramu. Bivši sarajevski kardinal Vinko Puljić požalio se da je ‘Sarajevo postalo isključivo muslimanski grad’.”
Kakav je Primorac kršćanin i koliko je upućen u stanje u BiH najbolje govori to što ne zna da je monsinjor Puljić i dalje kardinal, te da je samo poziciju nadbiskupa vrhbosanskog prepustio Tomi Vukšiću.
Nadalje, vrlo je znakovito što ovaj navodni kršćanski fanatik iz Heritage fondacije koristi identičan kontrast između nekadašnjeg, “multireligijskog” i današnjeg, “muslimanskog” Sarajeva, kakav po pravilu nalazimo kod pisaca komunističke provenijencije.
Primorac protiv Margaret Thatcher
Ironija je, uz navedeno, i u tome, što je Primorac istraživač u Centru za slobodu koji nosi ime po bivšoj britanskoj premijerki Margaret Thatchter.
Gospođa Thatcher bila je jedan od najutjecajnijih glasova, u zapadnoj javnosti, u korist naše stvari, u periodu od 1992. do 1995. godine. Dok Primorac optužuje Aliju Izetbegovića da je islamski ekstremista, Thatcher je pisala da je “Vlada Alije Izetbegovića u Sarajevu legalna i međunarodno priznata vlada Bosanske Republike”, te pozivala Zapad da je podrži. Dok se Primorcu grči lice na pomen o našem vojnom potencijalu, Thatcher je napore Armije RBiH poredila sa onima Britanske vojske u Bitci za Britaniju.
Za nju nije bilo dvojbe u pogledu toga šta se dešava u Bosni. Na djelu je, piše ona u decembru 1992, “bezobzirna agresija za koju smo krivi i mi na Zapadu, jer mogli smo ovo zaustaviti, još uvijek možemo”.
“Stalno smo javno ponavljali”, kaže Thatcher, “da nećemo intervenisati vojno, čime smo uklonili mučnu nesigurnost iz glava beogradskih generala. Nastavili smo s održavanjem embarga na uvoz oružja Bosni (i Hrvatskoj), znajući da to osigurava ogromnu vojnu nadmoć u korist Srba, koji su naslijedili oružje od stare Jugoslavije, treće najveće vojne sile u Evropi.”
Thatcher je skrenula pažnju da ovakav stav Zapada ide u prilog islamskim ekstremistima, te otvaraju prostor za iranski utjecaj u BiH. Da bi se to spriječilo, ona poziva zapadne vlade da podrže Sarajevo i suprostave se srpskoj agresiji.
Dakle, potpuno suprotna preporuka od Primorčevih!
“Srbima”, veli Thatcher, “treba dati 48 sati da se povuku iz okoline Sarajeva i drugih bosanskih gradova te propuste konvoje pomoći. (…) Također se mora odmah ukinuti embargo na oružje protiv Bosne i Hrvatske. A ako se neprijateljstva nastave, trebali bismo im opskrbiti oružjem kako bismo im omogućili da se brane.”
Thatcher veli dalje da se “Srbiji se mora dati još jedan ultimatum: potpuno povlačenje srpskih snaga iz Bosne”.
