Sinoć je, negdje oko ponoći, Srbija gledala svog predsjednika. Predsjednika, kažem, a mislim na onog tipa koji je pred kamerama izgledao kao da se upravo digao sa kafanskog stola, obrisao masne prste o zavjese i došao da saopći vijest da su policajci isprebijali građane. I da je, pritom, beskrajno ponosan.
Osmijeh. Taj osmijeh. Onaj što bazdi na alkohol i na krv. Smijao se dok je govorio da su ljudi razbijeni pendrecima i da je policija “briljantno odradila posao”. I sve vrijeme, kroz zube dok zapliće jezikom, dijelilo se zadovoljstvo što je Srbija, eto, opet kleknula pred svojim gospodarom.
Ali Srbija nije posustala. Samo se zagrcnula. Kao svaki put kada pijani domaćin tresne pesnicom o sto, prospe špricer po stolnjaku i viče kako je kuća njegova i kako će je zapaliti ako mu neko priđe.
