Piše: Prof. dr. Amir Karić
Ako razumijemo da saznanja o događanjima uprošlosti trebaju pomoći da bolje razumijemo sadašnjost, te sa tim znanjem planiramosigurniju budućnost, onda knjiga Srpski nacizama utora Ekrema Avdića predstavlja korisno štivo. Kada bih tražio drugi naslov za Avdićevu knjigu, najprikladniji bih našao u naslovu knjige Tekuće zlo Zygmunta Baumana i Leonidasa Donskisa. Avdić u ovoj knjizi istražuje i dokumetuje kontinuitet srpske nacističke ideologije i genocidne politike citirajući i izvode iz sljedećih dokumenata: Ilija Garašanin,Načertanije(1844), Vaso Čubrilović,Program iseljavanjaArnauta(1937), Stevan Moljević,Homogena Srbija (1941), Vaso Čubrilović,Manjinski problem u novoj Jugoslaviji (1944), SANU,Memorandum (1986, 2011), Zaključci svesrpskog Sabora (2024).
Dokumenti koje autor citira u ovoj knjizi pokazuju da ideologija srpskog nacizma traje u kontinuitetu skoro dva stoljeća i da sažima tri vrste uvjerenja: Fašističko uvjerenje da Srbi moraju živjeti u jedinstvenoj, etnički homogenoj državi; Rasističko uvjerenje u superiornost srpskog (nebeskog, odnosno izabranog naroda) u odnosu na susjede; Mitološka svijest izgrađena na h Kosovskom zavjetu na osvetu muslimanima zbog poraza od Turaka na Kosovu polju u četrnaestom stoljeću.
Prvi program za kreiranje proširene Srbije sačinio je Ilija Garašanin pod naslovom Načertanije. Skoro stoljeće poslije,Vaso Čubrilović je 1937. godine pripremio za Vladu Kraljevine Jugoslavije, a potom i objavio Program iseljavanja Arnauta u kojem je izložio prijedlog politika i mjera koje je potrebno provesti u cilju eliminacije Albanaca na Kosovu i drugim dijelovima Kraljevine Jugoslavije. Avdić ističe da u svom memorandumu upućenom Milanu Stojadinoviću, predsjednikVlade, Čubrilović predlaže metode fizičkog izgona, genocida, etničkog čišćenja, terora, ubistava, pljačke, otimanja imovine, silovanja i drugih zločina prema Albancima Kosova samo što su drugi i drugačiji od Srba. To je prvi javni, službeni nacistički dokument kojim se stvara srpski “libensraum” kao cilj srpskog ekspanzionizma, istog kakvog je imao Hitler u “Mein Kampf”. Tako temeljan nacistički plan uništenja jednog naroda, predstavljen u Beogradu, nije imala ni nacistička Njemačka. Citat iz Čubrilovićeva memoranduma glasi: “Dok su sve balkanske države, od 1912. godine naovamo ili riješile ili su na putu da riješe pitanje nacionalnih manjina njihovim iseljavanjem, mi smo se zadržali na sporim i pipavim metodama postupne kolonizacije. (...) Jedini mogući način naseljavanja našeg elementa u masama u te predjele bio je oduzimanje zemalja Arnautima. Poslije rata to se moglo lako protjerivanjem jednog dijela Arnauta u Albaniju (...) Osigurati se može u 20. vijeku samo ona zemlja, koja je naseljena svojim vlastitim narodom; zato je imperativna dužnost svih nas da tako važne strategijske položaje ne pustimo da u rukama drži nama neprijateljski strani element. (...) Jedini način i jedino sredstvo to je brutalna sila jedne organizovane državne vlasti, u čemu smo mi uvijek bili ispred njih.“
Avdić u knjizi Srpski nacizam dalje ukazuje da je od 1912. do 1914. godine prema dokumentima srpske dilomatije 281.747 Albanaca sa Kosova i muslimana iz Sandžaka, Kosova i Makedonije protjerano u Tursku, te da je iz Sandžaka tokom vremena monarhističke Jugoslavije, od 1919. do 1940. godine iseljeno 255.878 muslimana u Tursku, od kojih su 215.412 bili Albanske nacionalnosti.
Jugoslovenske vlasti su izvršile 9. i 10. novembra 1924. godine najveći mirnodopski zločin u Evropi kada su žandarmi i naoružane paravojne formacije, njih oko dvije hiljade, opkolili selo Šahovići kod Bijelog Polja i pobili tri stotine i pedeset žena, djece i odraslih muškaraca, a protjerali sve preostalo muslimansko stanovništvo, više od četiri hiljade muslimana. Taj zločin je planiran i izveden pod vođstvom vlasti kraljevine Jugoslavije.
