Piše: Mustafa Cerić
U posljednje vrijeme svjedočimo jednoj zabrinjavajućoj pojavi: pojedini Bošnjaci (Fatmir Alispahić i ostali), često iz neznanja, a ponekad i iz pogrešno shvaćene političke strasti, zagovaraju takozvano “historijsko preispitivanje” sudskih presuda međunarodnih sudova — onih istih presuda koje utvrđuju genocid, agresiju, udružene zločinačke poduhvate i druge najteže oblike međunarodnih zločina.
Neovisno o njihovim motivima, posljedice takvih narativa su uvijek iste: relativizacija konačnih presuda i slabljenje pravnog temelja na kojem stoji bosansko pravo na istinu i pravdu.
Oni koji insistiraju na “historijskoj reviziji”, očito ili ne razumiju, ili se prave da ne razumiju, fundamentalnu razliku između dvije stvari koje nikada ne smiju biti pomiješane: Sudska presuda – pravna istina
Sudska presuda nije mišljenje, nije stav, nije narativ. Ona je pravno obavezujuća činjenica donesena na osnovu dokaza, svjedočenja i procedura. Presuda o genocidu nije simbolička etiketa — ona je činjenično i pravno utvrđena istina. Jednom kad je sud zaključio, priča je završena.
Suprotno tome, “historijska presuda” je samo metafora. Ona nema pravnu moć, ne obavezuje nikoga, i ne može poništiti sudsku presudu. Historija se može raspravljati i preispitivati, ali historijska interpretacija ne može dirati u pravno utvrđene činjenice.
Zašto je ovo opasno?










