Jedan od vodećih liberalnih glasova u Americi Jon Stewart je, nedavno, u svom podcastu, primijetio da se promjena ideološke klime u zemlji ne može svesti na djelovanje Donalda Trumpa.
”Imamo”, veli on, “posvuda na djelu rastući etno-nacionalizam. Spomenuo si Modija, Orbana i Putina. Zaista se čini da smo napustili jedan [poredak], koji, uzgred budi kazano, nikad nije bila naročito stabilan. Uvijek je bilo ratova, na raznim krajevima svijeta, ali sada smo u novom svjetskom poretku, koji se obnavlja ideju – da citiram Thomasa Shelbyja iz Peaky Blindersa – big fucks small’.”
Njegov sagovornik Mehdi Hassan, ljevičar, koji u mnogo čemu nije odobravao svjetski ancien régime, složio se u cijelosti s navedenom ocjenom, koja je, čini se, opozicioni konsenzus o duhu vremena.
Skoro u isto vrijeme, u nautjecajnijem nacionalističkom podcastu u Americi, Tucker Carlson, korifej MAGA nacionalizma, ugostio je Johna Mearsheimera, teoretičara međunarodnih odnosa, čija bi se ideološka pozicija najgrublje mogla odrediti kao desni centar.
U ovom miljeu se o međunarodnom liberalnom poretku nije govorilo s nostalgijom, već s ljutnjom. Sagovornici su podijelili uvjerenje da mi još uvijek ne živimo nikakav novi poredak, već odgođene učinke starog: od genocida u Gazi do rata u Ukrajini.
Rat u Ukrajini je, po njihovom mišljenju, rezultat nastojanja zapadnog liberalnog establišmenta da tu zemlju integriše u NATO, uprkos volji Rusije, kao što je to uostalom bio slučaj sa drugim istočnoevropskim državama. Međutim, pokazuje se da Zapad za takvo što nema dovoljno snage, jer je izgubio negdašnju premoć u odnosu na Rusiju.
Čini se da, među navedenim, Mearsheimer jedini razumije, ili bar u dovoljnoj mjeri uzima u obzir, da je ideološka kriza duboko vezana za promjenu u odnosima moći u samoj “bazi” međunarodnog sistema: nekada smo imali jednu supersilu na svjetskoj pozornici (SAD), a sada imamo tri – SAD, Kinu i Rusiju.
Navedena postavka ne znači da je ideologija, marksističkim žargonom govoreći, nagradnja strogo ovisna o ekonomskoj, vojnoj ili nekoj drugoj materijalnoj bazi. Naprotiv, Mearsheimer smatra da i ideje, na bitan način, oblikuju materijalnu “bazu”.
On, kao primjer, uzima deluzivnu politiku, koju su SAD vodile, konkretno prema Kini, od kraja hladnog rata, pa sve do 2017.
Mearsheimer veli, na spomenutom mjestu, da su Amerikanci pobijedili u hladnom ratu, između ostalog, zato što su napravili antisovjetsku koaliciju s Kinom. Ali ista ta politika, nastavljena 90-ih, stvorila je novi, još veći problem: dakle, lijek se, vremenom, pretvorio u otrov.
”Ranih 90-ih”, veli Mearsheimer, “mi smo usvojili politiku saradnje (engagement) s Kinom. Takva politika je eksplicitno dizajnirana da pretvori Kinu u veoma bogatu zemlju. Ne zaboravite, radi se o zemlji koja ima četiri puta veću populaciju od naše. I vi govorite o tome da je treba učiniti bogatom!? Za realistu, poput mene, to je čisto ludilo. Jer vi, u konačnici, stvarate sebi konkurenta koji vam je ravan po snazi. Stvarate zemlju koja će, u konačnici, biti moćnija od Amerike.”
Da je Kina peer competitor, već je postalo opće mjesto. Međutim, Mearsheimer je, još 2001, govorio da će se to desiti (ako Amerikanci preventivno ne izoliraju Kinu). No establišment je odbacivao takav rezon, te je čak pothranjivao uvjerenje da će se s ekonomskom liberalizacijom Kina preobraziti u demokratsku zemlju. To iz današnje perspektive zvuči luckasto, kao i mnoge druge odluke Washingtona iz tog vremena.
Vođena liberalnim deluzijama, Amerika je od 1990. do 2017, kada se sa izborom Trumpa konačno desio antikineski obrat u američkom političkom diskursu, pomogla Pekingu da ostvari izuzetni ekonomski rast i postane takmac, u vojnom i političkom smislu.
S obzirom da je, u međuvremenu, i Rusija donekle obnovila svoju snagu, počev od 2017. u međunarodnom poretku više nemamo jednu, neupitnu svjetsku silu, kao 90-ih, već tri. Nadalje, desio se uspon čitavog niza regionalnih sila. U svakom slučaju, unipolarni poredak se preobrazio u multipolarni.
Navedene izmjene u odnosima moći su se manifestirale kroz ono nad čime lamentiraju liberalni komentatori: porast etno-nacionalizma i autoritarnih tendencija, itd. Liberalizam, koji je dominirao svjetskom javnošću u proteklim decenijama, otkriva se, u času svog odumiranja, čak jasnije nego u svom zlatnom času, kao imperijalna ideologija.
Rast etno-nacionalizma, o kojem govori Jon Stewart, jeste ideološka manifestacija multipolarnosti. Manifestacija porasta vojne i ekonomske moći država, od Brazila, preko Rusije, Turske, Irana, Južnoafričke Republike, sve do Indije i Kine: iz njihove perspektive, kriza koja je u toku predstavlja postepeno oslobođanje.
Čini se da navedena napetost (između imperijalnog poretka i nacionalizma) u značajnoj mjeri odgovara napetosti između dva temeljna teksta zapadne civilizacije: Starog i Novog zavjeta.
Starozavjetni nacionalizam
U vremenu prije nego što je Cezar, a naročito Avgust, utvrdio apsolutnu vojnu i političku prevlast Rima, Mediteran se nalazi u multipolarnom poretku. Imamo više centara moći, koji se međusobno natječu: Kartaga, Rim, ptolemejski Egipat, Etrurci, Feničani, Perzija, Iliri, Gali, itd.
Vrijednosti tog svijeta možda najbolje dočara Stari zavjet, koji, kao i svaka predaja o nacionalnoj historiji jednog naroda, propagira jedan, uslovno kazano, nacionalistički pogled na svijet. Naravno, nacionalizam u svom “izvornom”, modernom značenju, ne može se u cijelosti poistovijetiti sa “nacionalizmom” starozavjetne drevnosti, ali i jedan i drugi imaju neka važna zajednička svojstva.
U prvim knjigama Starog zavjeta, Jevreji se uglavnom natječu sa susjednim narodima, a telos njihove borbe jeste – sopstvena država. Starozavjetni Bog je plemenski, nacionalni Bog, koji jevrejskom narodu obećava zemlju i pomaže mu u njegovim borbama za nacionalnu slobodu.
Shodno navedenom etički rezon Starog zavjeta se otkriva kao raison d'état. S obzirom da je država, uz potpunu pokornost Bogu, najveća vrijednost, vrijednost postupaka se, po pravilu, mjeri po tome koliko doprinose nacionalnom interesu.
Primjera radi, u 26. dijelu Knjige postanka, vidimo na djelu (ono što bi Mearsheimer nazvao) realizam, koji nalaže preventivno suzbijanje rastuće moći suparnika.
Naime, nakon što je Bog blagoslovio Izaka, u toj mjeri da je postao “neizmjerno bogat”, “imao je stada ovaca i goveda i mnogo služinčadi”, Filistejci su mu, kako se dalje kaže, postali zavidni.
”Zato sve studence”, veli se, “što ih bjehu iskopale sluge njegovog oca za života njegova oca Abrahama zasuše i zemljom napuniše. A Abimelek reče Izaku: ‘Idi od nas! Jer si nam ti postao previše moćan.’ Tako ode Izak odatle, razape svoj šator u gerarskoj dolini i tamo ostade.” (Biblija, Zagreb, 2010, str. 26)
Idi od nas, jer si nam postao previše moćan. Ovo će postati credo svakog antisemitskog progona u idući nekoliko milenija: od Izaka, preko progona Jevreja iz Španije do savremenog antisemitizma. Po logici svojih progonilaca, Jevreji su isuviše moćni da bi ih se moglo trpiti, a opet dovoljno slabi da ih se može protjerati.
Izak, nakon toga, osniva novu zajednicu, “državu”, na gerarskoj zemlji, kod studenca Rehobot, nakon čega mu Bog obećava da će umnožiti njegovo potomstvo, a epizoda se zaključuje riječima:
“Sad nam Gospodin odredi slobodan prostor, da se možemo raširiti u zemlji.”
Životni prostor plus populacijski rast. Nedostaju još državni aparat, prije svega vojska.
Nešto kasnije, Bog će Izakovom ocu Jakovu, nazvanom Izrael, kazati: “Plodi se i množi se! Narod, jest, mnoštvo naroda neka od tebe nastane, i kraljevi neka iz tebe izađu! Zemlju, koju sam dao Abrahamu i Izaku, dat ću i tebi. Potomcima tvojim dat ću zemlju.” (35, povlačenje H. I.)
Dakle, najavljuje se suveren, ustav, istinska državna struktura.
Iz navedenih prizora, možemo iščitati da je dobro zajednice – najveće dobro, a dobro zajednice ogleda se prije svega u njenoj snazi: u demografskoj snazi, zatim u snazi državnog ustava i stabilnosti, pa i širenju životna prostora. Smisao države jeste da se ne bude prepušten milosti filistejskog kralja.
Uime tih najviših nacionalnih vrijednosti, dopušteno je sve. Ili, kako će jezuiti reći, cilj opravdava sredstva.
Na kraju Knjige postanka, zahvaljajući Josifovom talentu i učešću u državnoj vlasti, jevrejska zajednica nalazi utočište u Egiptu. Josif, koji kaže: “Bog me učini gospodarom sveg Egipta” (46), anticipira ono što se danas zove izraelski lobi na Zapadu.
Ali moć u tuđoj državi nije garant slobode; naprotiv, biti moćan u tuđoj državi, lako znači navući na sebe gnjev. Već na početku Knjige izlaska, novi faraon tlači Jevreje u Egiptu, nakon što abimelekovski zaključi: “Gle, narod Izraelovih sinova brojniji je i moćniji od nas.” (52) Ono što je dojučer bilo blagoslov, postaje prokletstvo.
Jedini spas je u vlastitoj državi. U ime nacionalne slobode i kolektivnog preživljavanja sve je dopušteno. To se u Starom zavjetu ovjerava i Božjim govorom.
Na kraju Knjige izlaska, kada Mojsije uspješno izvlači Jevreje iz ropstva i odvodi ih ka Obećanoj zemlji, kaže se: “…i Jošua pobijedi Amalečane i njihovu vojsku oštricom mača. Na to zapovijedi Bog Mojsiju: ‘Zapiši to za spomen u knjigu i kaži Jošui da ću spomen na Amalečane sasvim zatrti pod nebom.’” (68)
Amalečani su drevni arapski narod, koji je prebivao između Sinaja i Kananske zemlje, a kojeg je prije nekoliko mjeseci, spomenuo izraelski premijer Netanyahu, u kontekstu aktuelnog genocida u Gazi: po toj analogiji, Palestinci su Amalečani, koje, po Božjoj zapovijedi, treba “sasvim zatrti pod nebom”.
Staatsräson se otkriva kao zatiranje susjednih, konkurentskih naroda ili, u boljem slučaju, njihovo protjerivanje.
Kasnije Bog veli Mojsiju: “Evo, protjerat ću ispred tebe Amorejce, Kanaance, Hitite, Perižane, Hivijce i Jebusejce.” (85)
Sličan motiv nalazimo i u knjizi o Jošui (215): “Tako pobi Jošua svu zemlju, gore, južni kraj, nizine i humove sa svim njihovim krajevima. Ne pusti nijednoga da uteče, i sve što je bilo živo, uništi zakletvom, kao što je bio zapovijedio Gospodin, bog Izraelov. Jošua ih pobi od Kadeš Barnee do Gaze…” Ve-‘ad ‘Azzah…
“Ne ubij” znači: ne ubij, osim ako to ne činiš uime državnog interesa. Isto važi i za većinu ostalih Božjih zapovijedi: ne ukradi, ne poželi tuđe stvari, ne laži, ne čini blud, itd.
Npr, u noći prije nego što će pobjeći iz Egipta, Jevreji, po Božjoj zapovijedi, uzimaju od Egipćana “srebrene i zlatne dragocjenosti i haljine” u zajam, ne namjeravajući ih vraćati. Zatim, u knjizi o Jošui, propisuje se smrtna kazna za svakog ko se ne povinuje Jošuinoj vlasti. U istoj knjizi, bludnica Rahaba pomaže dvojici izraelskih uhoda, zbog čega “ostade među Izraelcima do dana današnjega”, itd.
To nije nikakva specifičnost jevrejskog, već oznaka svakog nacionalizma, bar u graničnim historijskim situacijama, kad nacionalizam postaje ekstremni; naročito, kad je vojno nadmoćan u odnosu na suparnika. Tada se nemoralna, pa i nezakonita postupanja, uključujući i masovne zločine, lako odobravaju uime raison d’etata, nacionalne ugroženosti, itd.
Da svaki nacionalizam nije isti, pokazuju protesti umjerenijih, sekularnih cionista, poput Davida Grossmana ili Amirama Levina, protiv, kako i sami kažu, genocida u Gazi. Ali to što se se oglašavaju sada, nakon što je nasilje prešlo određenu granicu, implicira da im je niži stepen nasilja, kao nesrazmjerna odmazda za 7. oktobar, bio dopustiv; možda ne poželjan, ali “nužan”, sa stanovišta Staatsräsona.
Posve nenasilni nacionalizam, poput Gandhijevog ili Mandelinog (iz kasne faze), nije nemoguć, ali je toliko rijedak da zvuči kao contradictio in adjecto. U srcu nacionalizma, po pravilu, nalazimo određenu bezdušnost: nasilje se, u nekoj mjeri, prihvaća; odmazda je propisana, a prihvata se, čak i kad je nesrazmjerna.
Ovaj paradoks (dopušteno zlo) se možda najbolje otkriva u prijetnju, koju izraelski Bog posredstvom Mojsija, upućuje faraonu: “Puti moj narod da mi služi! Jer ću ovaj put učiniti da dođu sva moja zla [magefotai] na tebe, na tvoje sluge i narod…” (59, podvlačenje H. I.)
Ovo magefotai dolazi od maggephah, koje nosi značenje “kuge” i “pokolja”, dakle “zla” u jednom širokom smislu, u smislu udesa, nesreće, itd.
Jedan od primjera takvih zala nalazimo dalje u istom tekstu: ”U pola noći se dogodi da Gospodin pobi sve prvorođence u egipatskoj zemlji, od faraonova prvorođenca, koji bi ga bio naslijedio na prijestolju, pa do prvorođenca sužnja, koji je ležao u tamnici…” (62)
Dalje u Egzodusu za izraelskog Boga se kaže da je “jak u boju” (65), ish milchamach, što doslovno znači ratnik, “a man of war”; i kao i svaki djelotvoran ratnik zna biti nemilosrdan.
Uoči konačnog kraja faraonove vojske, Bog kaže: “I Egipćani će spoznati da sam ja Gospodin, kad pokažem svoju moć [b’hikabdi]…” (64)
Dakle, Božja moć kao uzrok historije: historijsko zbivanje kao posljedica jeste manifestacija te moći.
Po teleologiji Starog zavjeta, ta moć u konačnici uvijek ide u prilog jevrejskoj državi. Ili, kako kaže starozavjetni refren: Bog svojom jakom rukom, b’chozek yad, pomaže Jevrejima. Istina, on nekada kažnjava svoj narod, kad nije bogobojazan (čime se objašnjavaju nedaće), ali u konačnici se Gospodin bori za Izrael. (214).
Navedenom tumačenju iskustvo ide u prilog sve do trenutka kada Rimljani uništavaju jevrejsku državu. Nakon toga dolazi do (neizbježne) radikalne reinterpretacije Starog zavjeta kroz razna učenja o Mesiji, koji će doći da obnovi državu. Naročito će se istaknuti jedno od tih učenja – ono o kraljevstvu nebeskom, koje će, zahvaljujući svojoj posvećenosti individualnim slobodama, udaljiti od osnovne poruke Starog zavjeta, zahvaljujući čemu će se najbolje uklopiti u uslove rimskog imperijalnog poretka.
Novozavjetni liberalizam
Možda je “klica” kršćanstva vidljiva već u onoj epizodi Egzodusa, kada dio Jevreja kaže Mojsiju: “Bolje bi bilo za nas da služimo kao robovi Egipćanima, nego da izginemo ovdje u pustinji.” (64)
Za modernog čitaoca Starog zavjeta, koji ne uzima Božju intervenciju kao nužnu, opasnost na koju upozoravaju Mojsijevi jevrejski neistomišljenici je izraz trezvenosti: ušavši u sukob sa moćnom egipatskom državom, uime svoje narodne slobode, Jevreji su zaista rizikovali sopstveni nestanak.
Kao što primjećuje Hegel, “jedino stavljanje života na kocku jeste ono čime se osvedočava sloboda”. Rob i jeste rob zato što život prepoznaje kao najvišu vrijednost, čak veću od slobode. (Fenomenologija duha, Beograd, 2005, str. 94)
Izvodeći navedeno zapažanje na nivo međunarodnih odnosa, Derrida piše: “Narod mora rizikovati svoju egzistenciju; kako bi postao slobodan narod, odnosno narod u strogom smislu, on ne smije oklijevati ući u situaciju u kojoj može biti uništen kao empirijski narod. To je moguće samo u ratu.” (Glas, Lincoln – London, 1986, str. 101)
”Narod koji se boji rata”, veli dalje Derrida na istom mjestu, ”vraća se u životinjsko stanje; želi spasiti svoj život, svoje prirodno i biološko zdravlje; ali mijenja svoj duhovni život i svoje etičko zdravlje.” (Moje podvlačenje)
Ako bismo navedeno zapažanje Hegela, odnosno Derride, uzeli kao bezuslovnu istinu, kao dogmu, mogli bismo je potkopati, recimo, zapažanjem Nahuma Goldmanna.
Potonji, naime, u Jevrejskom paradoksu, tzv. kultu Masade, čiji su se jevrejski branioci borili do kraja u beziglednom ratu protiv Rimskog carstva, – protistavlja prihvatanje života pod rimskim suverenitetom, uz određene uslove.
Kako Goldmann primjećuje: da su svi Jevreji postupili kao branioci Masade, ne bi opstali do danas. Formula opstanka bila je tvrdoglavi otpor vjerskoj i kulturnoj asimilaciji, ali uvijek praćen određenim kompromisima i prilagodbama, kako bi spasili svoju kolektivnu egzistenciju.
U vezi s tim, treba podcrtati da se Mojsije i njegovi sljedbenici izlažu rizika nestanka, jer su uvidjeli da imaju šansu da sačuvaju i život i dosegnu slobodu, bježeći. Međutim, čak ni oni ne biraju rat na egipatskom tlu, već, dakle, put preko mora, bijeg. U unutrašnjosti Egipta, faraon je jači i tu bi im šanse bile slabije, možda i nikakve.
Šanse jevrejske države protiv Rimskog carstva su nikakve. U tim, drugačijim uslovima, ona pogrešna logika Mojsijevih neistomišljenika, postaje ispravna: Bolje bi bilo za nas da služimo kao robovi Rimljanima, nego da izginemo ovdje u pustinji. Svakako ispravnija od samoubilačke logike branilaca Masade.
Dakle, istina, koja važi u multipolarnom poretku, više ne važi u rimskom, unipolarnom poretku, gdje su na djelu nove istine. Ne samo političke, već i vjerske.
Kako smo podcrtali u komentaru Derride, gubitak nacionalnog suvereniteta neizbježno mijenja duhovni život naroda i ostavlja posljedice na njegovog etičko zdravlje.
Kršćanstvo se, ne posve slučajno, rađa u zlatnom dobu rimskog imperijalnog poretka.
