Odgovor na ideološki tekst Marie Janine Čalić

Jedna od najčešćih strategija relativizacije ratnih zločina jest preusmjeravanje pažnje s konkretnih i dokumentiranih epizoda nasilja na kulturne ili ideološke teme. U slučaju Sarajeva, fenomen dobro dokumentiran kao „Sarajevo Safari“ — sudjelovanje stranaca u pucanju na civile radi zabave — predstavlja ozbiljan izazov svakoj naraciji koja teži prikazati opsadu kao simetričan ili opravdan sukob.

Kako bi se izbjegla rasprava o tim epizodama, diskurs se pomjera na teme poput „Islamske deklaracije“, Ajvatovice, panislamskih strujanja ili halal manifestacija. Time se kulturni elementi bošnjačkog identiteta pretvaraju u retoričke distrakcije, dok se stvarni uzroci ratne traume Sarajeva zamagljuju ili relativiziraju. Takvo preusmjeravanje funkcionira kao oblik simboličke zamjene teza, gdje se kulturni fenomeni koriste kako bi zamijenili pravnu, političku i moralnu odgovornost.

Činjenica da je Sarajevo nakon rata pretrpjelo znatne demografske promjene neupitna je. No, propagandna interpretacija tih promjena pokušava ih prikazati kao izraz dobrovoljne etničke homogenizacije, a ne kao posljedicu masovnog raseljavanja uzrokovanog četverogodišnjom opsadom. Ovakva naracija implicira da je grad „nacionalizirao sâm sebe“, zanemarujući pritom ulogu strukturnog nasilja, trauma i egzodusa.

Ovaj fenomen može se opisati kao „sindrom začuđene opsade“, gdje se ignorira osnovna sociološka činjenica: društva izložena ekstremnom nasilju često se nakon rata homogeniziraju, ne kao izraz nacionalističke volje, nego kao posljedica dugotrajnog straha i razaranja društvenih mreža. Ovakve interpretacije stoga više odražavaju političke potrebe suvremenog diskursa nego stvarne povijesne dinamike.

Analiza pokazuje da se suvremena politička aproprijacija historiografskih tekstova Marie‑Janine Čalić može razumjeti samo u širem kontekstu post-jugoslavenskih narativa koji teže relativizirati agresiju na državu Bosnu i Hercegovinu i revidirati moralni poredak ratnih zbivanja – srpskog genocida nad Bošnjacima-muslimanima. Pretvaranje znanstvenog znanja u politički argument nije slučajna pojava, nego nastavak dugotrajnog diskurzivnog obrasca u kojem se povijest koristi kao instrument simboličke moći.

Sarajevo, kao grad koji je preživio opsadu i njene dugotrajne posljedice, ostaje izazov svakom narativu koji pokušava objasniti njegovu patnju bez priznavanja njenih uzroka. U tom smislu, kritička analiza retoričkih strategija koje zamjenjuju uzrok i posljedicu nužna je ne samo radi očuvanja historiografske preciznosti, nego i radi etičke odgovornosti u javnom govoru.

Postscriptum:

Njemačka povjesničarka Marie-Janine Čalić (rođena 1962.) predaje povijest jugoistočne Europe na minhenskom Ludwig-Maximilians-Universität. Bila je devedesetih i savjetnica Posebnog izaslanika UN-a za bivšu Jugoslaviju, radila je stručne analize za Haaški sud i njemačko Savezno tužiteljstvo.