Piše: Haris Imamović
Njemački kancelar Friedrich Merz je, u autorskom tekstu za Foreign Affairs, najavio da će Njemačka u narednim godinama uložiti stotine milijardi eura u odbranu i napraviti najveću konvencionalnu vojsku u Evropi, koja je u stanju da se suoči sa ruskom agresijom.
Za razliku od papirnatih reformi, ovo što najavljuje Merz predstavlja istinsku promjenu. Teško je dočarati – ako je uopće i potrebno dočarati - šta za Evropu znači to da se Njemačka ponovo naoružava. U svijetu u kojem poznajemo
Još prije deset godina, Hans Kundnani ukazivao je na (tada pomalo zaboravljeni) značaj gole sile u međunarodnoj politici, odnosno na nedovoljnost ekonomske snage, postavljajući zajedljivo pitanje: Merkel i čija vojska?
Danas imamo odgovor na pitanje ko će biti glavni politički faktor u Evropi: Merz i njemačka vojska. Na koncu, to je konkretan odgovor na zahtjeve Washingtona, koje je sažeo državni sekretar Marco Rubio prije nekoliko dana na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji.
“Želimo saveznike”, kazao je, “koji imaju toliko snage da se nijedan protivnik nikada ne bi doveo u iskušenje da testira našu kolektivnu snagu. Zato ne želimo da naši saveznici budu okovani krivnjom i sramom. Želimo saveznike koji su ponosni na svoju kulturu i svoju baštinu, koji razumiju da smo nasljednici iste velike i plemenite civilizacije i koji su, zajedno s nama, voljni i sposobni braniti je.”
Svrha nove, naoružane Njemačke jeste da preuzme dio tereta, koji su Sjedinjene Države decenijama nosile gotovo same, kada je u pitanju odbrana i sigurnost Evrope.
Dvije srpske pozicije o Njemačkoj
U isto vrijeme, kada je njemački kancelar objavio navedeni članak, neformalni vođa Rs Milorad Dodik je, na svečanoj akademiji povodom Srpskog ustanka, govorio o tendenciji Nijemaca da diktiraju način života na našim prostorima, podcrtavajući da nije slučajno većina visokih predstavnika dolazila iz Njemačke i Austrije.
Po njegovoj ocjeni, Nijemci “ovaj prostor smatraju svojim”, a u prilog svojoj tvrdnji je naveo da je “nedavno Merz govorio o tome u Londonu, govoreći kako je Balkan njihova zona”. Odbacivši članstvo u EU kao cilj, Dodik je kazao kako srpski narod ne želi biti dio “onoga što nam gradi germanski politički krug”, te je kao kratkoročni cilj naveo vraćanje nadležnosti RS-u koje su joj pripadale po izvornom Dejtonu.
U isto vrijeme, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić se susreo sa Merzom i njemačkim ministrom vanjskih poslova Johannom Wadephulom, poručivši da je Njemačka jedan od najvažnijih partnera Srbije i da će težiti jačanju veza sa Berlinom. Dakle, potpuno suprotne ocjene od Dodikovih.
Velikosrpska germanofobija i pronjemački realpolitik
Dodikovo gledište je dobro poznato, velikosrpsko gledište, koje se utvrdilo još u 19. stoljeću, kada se Srbija pokušavali nametnuti kao konkurent Austro-Ugarskoj na području koje danas zovemo zapadnim Balkanom. Navedeno gledište je osnažno iskustvima iz Prvog i Drugog svjetskog rata, a zaokruženo 90-ih, kada je, po srpskoj verziji, Njemačka odigrala ključnu ulogu na razbijanju Jugoslavije.
Osim Dodika, u aktuelnom političkom kontekstu iskazao ga je i Milo Lompar, jedan od političkih mentora Studentskog pokreta u Srbiji. On je kazao da Amerikanci cijene što su Nijemci bili u stanju preuzeti finansiranje rata u Ukrajini, te da po istom receptu Washington dati sve odrješenije ruke Berlinu na evropskom tlu.
“Bojim se”, veli Lompar , ”da bi Amerikanci mogli učiniti Nemcima ustupke na Balkanu kod nas, što je stara želja, tema nemačke politike, preko Austrije, a u stvari nemačke politike, naročito u Bosni i Hercegovini, a moguće je i u Srbiji. Dakle, da se tu obezbedi neka nemačka dominacija.”
“Nemačka dominacija je”, nastavlja Lompar, “veoma negativna činjenica u našem historijskom iskustvu zato što se Nemačka u 20. veku teško ogrešila o srpski narod, u više slučajeva.”
Lompar je kazao da Nijemci ne osjećaju potrebu ni da “sakriju neke svoje predrasude da bi se razgovor vodio kulturno i civilizovano, oni imaju jednu brutalnost koja ne djeluje ohrabrujuće”.
Lompar je kazao da strani činioci kreditiraju Vučićev režim, čime dovode Srbiju pod svoju kontrolu.
”Te priče o suverenosti”, veli Lompar, “koju treba obnoviti možda imaju nekog smisla na dugi rok, ali na kratki i srednji rok nacionalna politika Srba, integralno gledano, taj moj srpski integralizam što je toliko problematičan, bi trebala usmjerena ka očuvanju unutrašnje autonomije društva. Ta ideja da mi budemo suvereni, mi nemamo prosto snagu za to”.
Dakle, iako se na prvi pogled čini da je Lompar istomišljenik ekstremnog Dodika, na kraju gotovo da se kod njega vidi jedno razumijevanje za Vučićev realpolitički stav u odnosu sa Berlinom. Drugim riječima da je Lompar predsjednik Srbije teško bi našao hrabrosti da od Njemačke sebi pravi neprijatelja.
Na koncu, Lomparove ocjene treba čitati u kontekstu njegovog doprinosa rehabilitaciji Milana Nedića. Naime, ako Lompar smatra da je Nedić, u toku Drugog svjetskog rata, pristao na saradnju sa Nijemcima, kako bi zaštitio srpski interes koliko se u tim uslovima moglo, to onda znači da Lompar ima potencijal da, kada se ugase kamere, iznađe razumijevanje i za benigne forme srpsko-njemačke saradnje, kakva je Vučićeva.
Na koncu, postoji čitava jedna tradicija pronjemačke srpske politike: od Milana Obrenovića i njegovih Naprednjaka, koji su, za razliku od Karađorđevića i Pašićevih Radikala, poštovali odluku Berlinskog kongresa o BiH; zatim preko Milana Stojadinovića; pa sve do Vučića, koji se od 2008. do 2012, uz blagoslov Angele Merkel, sugestivno preobrazio iz antinjemačkog radikala u pronjemačkog naprednjaka.
Bošnjaci i Njemačka
