Nikšićevim autostazama revolucije

U svakom slučaju, navedena epizoda ilustrira bitnu karakteristiku Titove vlasti u kasnoj fazi. Naime, umjesto da pravda postojeće stanje kao dovoljno dobro, i tako pripisuje sebi odgovornost, Tito je tragao za moćnicima unutar političkog i ekonomskog sistema (Ranković, tehnomenadžeri, bogataši itd.), te je pozivao narod da mu se pridruži u borbi protiv njih.

Ili, kako kaže Dejan Jović u Uvodu u Jugoslaviju, Tito je vodio permanentnu “antibirokratsku revoluciju”, a u tu svrhu je, čitajući pisma koja su mu “radni ljudi” slali, nastojao da što bolje razumije stanje u nižim slojevima.

”Podsjećajući”, veli Jović, “na obećanja iz revolucije i prvih godina narodne vlasti, i oni koji su mu pisali i sam Tito su osjećali da su ti ideali iznevjereni, te su postali saveznici u pokušaju povratka na revolucionarno doba. Novi neprijatelji postali su ‘birokrate’, ‘korupcija’, nepravda i neformalnost, sistem uspostavljenih ‘veza i poznanstava’ koji sprječava zapošljavanje poštenih i nekorumpiranih, a pritom još i socijalistički orijentiranih pripadnika nove generacije.”

Trenutno rukovodstvo SDP BiH, pravnog i političkog sljednika Saveza komunista, nije u stanju voditi ovu antibirokratsku i antibogatašku revoluciju, jer to rukovodstvo čine sve same birokrate i bogataši, počev od Nikšića, preko Grabovice, pa dalje.

Trenutnom rukovodstvo SDP-a ne pada na pamet da, nastojeći da poboljša svoj ugled u narodu, krene u “sječu knezova”, jer se Nikšić, Grabovica i drugi više nego izbora plaše šta bi ti knezovi, od doskorašnjeg direktora FUP-a Vahidina Munjića do spomenutog Dževlana, mogli otkriti o umiješanosti vrha SDP-a u nezakonite poslove.

Stoga se vrh SDP-a čvrsto drži samoubilačke odluke da uvjerava narod kako je, u situaciji kada divljaju cijene hrane, stanje “bolje nego prije”, čak zadovoljavajuće itd.

Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa, a treći put?

Dok se u permanentnoj revoluciji, u tom populističkom udruživanju s narodom u borbi protiv moćnika, krije, kako Jović veli, “tajna Titove političke i društvene moći, njegove dugovječnosti na vlasti i popularnosti nakon smrti”, Nikšićeva fundamentalna nespremnost za takvu politiku, zbog umiješanosti u nečiste poslove i ucijenjenosti, otkriva tajnu njegove nemogućnosti da uveže dva mandata zaredom.

Naime, već sada je gotovo izvjesno da će SDP biti pometen na idućim izborima. SDP je sada već davne 2010. godine dobio oko 280 hiljada glasova. Nakon što je na prošlim izborima, poslije dva mandata u opoziciji, dobio bijednih 130 hiljada, pitanje je hoće li na idućim izborima dobiti i 107 hiljada koliko je imao 2014, nakon prvog Nikšićevog mandata.

Legenda kaže da je rahmetli Sulejman Tihić, kada su mu se neki ljudi požalili da SDP, koji je tada bio preuzeo cestogradnju u Federaciji, krade toliko da na nekim dionicama nedostaje i po pet centimetara asfalta, odgovorio: “Puno. Mi smo uzimali samo po dva.”

Legenda kao legenda vjerovatno nije istinita, ali svejedno savršeno ilustrira osjećaj naroda 2014. godine, i danas – da “ovi sada kradu puno više od onih prije”. Ne znam jesu li u SDP-u svjesni toga koliko istraga Ureda evropskog tužioca protiv njihovih kadrova, a u vezi sa optužbama za namještanje tendera od četiri miliona eura, doprinosi navedenom raspoloženju naroda. Ako nisu svjesni sada, bit će nakon što saznaju rezultate idućih izbora.