Nacisti i njihovi današnji imitatori: Maršal malog rajha

Kada je nacizam poražen i kada su njemačkog rajhsmaršala Hermanna Goringa doveli u pritvorski centar poznat kao "Ashcan" u Luksemburgu, ostao je šokiran oduzimanjem odlikovanja, medalje i maršalske palice, ali su mu neki doktori i osoblje i dalje salutirali nacističkim pozdravom.

Posebno je zanimljiv slučaj Rudolfa Hessa, koji je bio Hitlerov zamjenik, ali je većinu rata proveo u Velikoj Britaniji kao zarobljenik nakon što je samoinicijativno 1941. godine otputovao u Škotsku s ciljem da dogovori mirovne pregovore sa protivnikom Winstona Churchila, vojvodom Douglasom Hamiltonom.

Britanci su ga držali u pritvoru do kraja rata, a u Njemačku je vraćen kako bi mu se sudilo u Nurenberškom procesu. Hess je tvrdio da pati od amnezije, ali je zanimljiva njegova reakcija i susret s Goringom po dolasku u luksemburški pritvorski centar. Kada je vidio Goringa, Hessova amnezija je na trenutak nestala, naglo zastaje u stavu "mirno" i salutira rajhsmaršalu. Naime, titula "reichsmarschall" je bila počasni vojni čin, posebno kreiran za Goringa kako bi se naglasio njegov položaj kao Hitlerovog dezigniranog nasljednika.

Jedna scena je izuzetno važna za današnji kontekst slijeđenja i imitiranja opasnih ideja i njihove političke zloupotrebe. Naime, film posebno naglašava nastojanja psihijatra Kelleya da upozori glavnog američkog tužitelja Roberta H. Jacksona (Michael Shannon) da je Goring vrlo inteligentan, manipulativan, narcisoidan i vješti manipulator koji aktivno postavlja zamku tužiteljstvu.

Kelley se tokom pripremnih procjena uvjerio da saveznički tužioci neće moći lahko pobijediti Goringa. Upozorava ih da će suđenje okretati u svoju korist kako bi sebe pretvorio u mučenika i ušao u povijest. To dovodi do teškog unakrsnog ispitivanja gdje Goring isprva dominira. Unatoč mogućim etičkim konsekvencama, Kelley je, uvjerivši se i lično u Goringove manipulacije, odlučio pomoći tužiteljstvu podjelivši s njima njegove moguće odbrambene strategije i mentalno stanje. Međutim, ključni korak je napravio britanski tužitelj Sir David Maxwell-Fyfe uvidjevši da njegov američki kolega Jackson zapinje.

On je svoje ispitivanje usmjerio na Goringovu odanost Adolfu Hitleru unatoč očiglednim saznanjima o zločinima. Navodeći mu strašni opseg masovnih zločina, posebno holokausta, tužilac Maxwell-Fyfe pita Goringa: "Da ste znali ovo, biste li i dalje slijedili Furera Adolfa Hitlera?" Na ove riječi Goring uzdignute glave odgovara: "Da, bih. Heil Hitler!"

Ovo priznanje je šokiralo sudnicu i srušilo Goringovu odbranu da je bio samo "lojalni vojnik" nesvjestan zločina režima. Naravno, dramatizacija ove scene ne znači da je smrtna presuda Goringu izrečena zbog pozdrava. Transkripti sa suđenja ukazuju da se unakrsno ispitivanje uglavnom usredotočilo na ubistva tokom tzv. "Velikog bijega" i Goringovu izravnu ulogu u odobravanju nezakonitih naredbi. Na koncu će rajhsmaršal Goring uspjeti ostvariti jednu "malu pobjedu" i spriječiti Saveznike da diktiraju uvjete njegove smrti, smatrajući samoubistvo konačnim činom djelovanja, a ne priznanjem krivice.

Međunarodni vojni sud u Nurenbergu je začetak međunarodnog krivičnog prava. Na istim principima je kasnije formiran i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, odnosno Haaški tribunal, a glavni ciljevi i postulati ovih međunarodnih institucija su u suštini osuda ratnih zločina na osnovama lične odgovornosti najviših političkih i vojnih lidera.

Ideja vodilja je bila i ostala da se izbjegne kolektivna krivica i stigmatiziranje cijelih naroda, a sve da bi se omogućio mir i suživot nakon ratova, teških zločina i uništavanja. I tokom dugogodišnjih suđenja na Haaškom tribunalu imali smo prilike gledati slične performanse i pokušaje pretvaranja zločinaca u mučenike.

Također, strah od reakcija javnosti na ishode suđenja postojao je i tokom Nurenberškog procesa kao i u slučaju presuda Haškog suda. Ipak, ono što se nije desilo u Njemačkoj desilo se u Srbiji i bh. entitetu Rs. Dugodišnja državna planska i aktivna relativizacija, ciljano izokretanje činjenica o agresivnim ratovima Srbije u raspadu bivše Jugoslavije, propaganda o historijskim nepravdama prema srpskom narodu učinila je mnogo da se umjesto suočavanja sa zločinima kreira narativ o “haŠkim mučenicima”.

Vrhunac tog djelovanja je negiranje presuda Haaškog tribunala koje je u posljednjih nekoliko godina dovelo čak i do otvorene javne rehabilitacije i glorifikacije najvećih osuđenih ratnih zločinaca poput Karadžića i Mladića.

Naravno, opće stvari oko Nurnberških suđenja su poznate, ali je njihov historijski značaj aktuelan danas kada se međunarodno pravo općenito, a krivično posebno, proglašavaju mrtvim slovima na papiru. Fašizam u novim i drugačijim oblicima buja na svim stranama i opći je trend njegove učinkovitosti i političke zloupotrebe.  

U spomenutom Vanderbiltovom filmu, posljednja riječ nije Goringova, već mladog narednika Howarda Triesta (glumi ga Leo Woodall), koji je bio jedan od Kelleyjevih prevoditelja. Triest, rođen u njemačkoj židovskoj porodici u Minhenu koja se preselila u SAD, imao je mnogo rođaka koji su stradali u Auschwitzu. U sceni kada Kelley napušta Njemačku i odlazi kući, Triest kaže: "Znate li zašto se to ovdje dogodilo? Zato što su ljudi to dopustili."

Prema El-Haiju, pitanje kolektivne nacionalne krivnje bilo je ono o čemu je Kelley razmišljao godinama nakon Nurenberga. "U Sjedinjenim Državama bio je na oprezu zbog početnog fašizma. Bio je sumnjičav prema političarima, posebno populistima na jugu koji su igrali na rasnu segregaciju kako bi osvojili vlast."

Psihijatar Kelley je napisao knjigu o svojim iskustvima s nacističkim optuženicima pod naslovom "22 ćelije u Nürnbergu" i održao je brojna predavanja. Ali, njegov poslijeratni život ga je razočarao. Knjiga se nije dobro prodavala i unatoč neumornom radu kao učitelj, ljekar, kriminolog i policijski savjetnik, nikada nije profesionalno uspio u mjeri u kojoj je smatrao da bi trebao. Počeo je previše piti.

Kad mu je supruga savjetovala da potraži pomoć od kolege psihijatra zbog često lošeg i ljutitog raspoloženja, odbacio je tu ideju kao potkopavanje vlastitog autoriteta stručnjaka za mentalno zdravlje. U dobi od 45 godina, na Novu godinu 1958., nakon glasne svađe sa suprugom i pred sinom i ocem, Kelley je dramatično progutao cijanid, ubivši se na isti način kao što je to učinio Goring. Bio je to tužan kraj za psihijatra koji je iskreno nastojao razumjeti ljude koji su počinili grozne zločine.

Slučaj zločinca Goringa i psihijatra Kellya je poučan i upzoravajući. "Jedini pokazatelj onoga što čovjek može da učini jeste ono što je čovjek već učinio", riječi su britanskog filozofa i historičara Robina Georgea Colingwooda koji je najpoznatiji po svojoj knjizi „Ideja historije” iz 1946. godine.

Ovaj autor je upozoravao da je historija živuća prošlost koja upozorava, a ne samo zbrika mrtvih činjenica. Svijet jeste doživio fašizam, porazio ga, ali po onome što se danas dešava, izgleda ga nije uništio. I u najrazvijenijim demokratijama Zapada, čini se, historijske lekcije kao da su odbačene, kao da nam više nisu potrebne. Zapravo, suštinska poruka filma "Nurenberg" kao historijske drame nije poraz fašizma, već poraz javnog upozoravanja na fašizam. A ovaj poraz stvara opasne fašiste i na svjetskom i na lokalnom nivou.

Činjenice o historijskom nacizmu su danas na Zapadu neupitne, ali postoje ozbiljne zabrinutosti za pokušaje njegovog imitiranja u okvirima rastućih desničarskih politika. Upravo zbog toga se ovakve politike i promoviraju u medijima čudnih vlasnika, poput The Washington Timesa.

Teza o ugroženosti kršćana je veoma efikasna taktika za takvu vrstu spinovanja i publike.

Jer, na tom terenu šansu vide mali fašisti iz naših sokaka. Iako djeluju u relativno slaboj pravnoj strukturi Bosne i Hercegovine, oni su svjesni da ih ne smiju propagairati, ali ih svakodnevno imitiraju ili tu etiketu nastoje prišiti svojim protivnicima – u ovom slučaju bosanskim muslimanima.

(IIN Preporod)