Max Primorac i Željana Zovko na predziđu kršćanstva

Nakon najgoreg zločina HVO-a u Ahmićima prvo su hrvatski režimski mediji optužili Srbe, pa operativce britanske obavještajne službe iz pera Marka Barišića u Danasu, i na kraju same Muslimane. Za opozicione medije u Hvatskoj taj zločin su počinile jedinice HVO-a.  

Jedan je pripadnik hrvatske policije svjedočio da mu je bilo naređeno da autobusom odvede muslimanske žene i djecu i ostavi ih izvan grada. Bilo je to vrijeme temeljitog etničkog čišćenja: "Bio mi je to najgori dan. Sve te žene i ta djeca zvali su me po imenu, tražeći vodu. Djeca su plakala jer su bila žedna. Ali naš komandant nam nije dozvolio da im damo vodu, govoreći: Mi ne dajemo vodu Muslimanima. Neka im Bog da vode".

"Čak i nakon proljetnih borbi 1993. godine samo 46 anketiranih u Hrvatskoj izjasnilo se u prilog podjele Bosne i Hercegovine duž etničkih linija", objavio je rezultate hrvatski sedmičnik Globus. Nakon Washingtonskog sporazuma 70 posto je ispitanika je bilo protiv konfederacije Hrvatske i BiH. Norman Cigar piše: "Taj rezultat je odraz nespremnosti hrvatskog javnog mnijenja da se veže, ne samo za Muslimane, već takođe i uz hercegovačke Hrvate, koji su izazvali mnogo ogorčenja, koje se i dalje gomilalo, a bilo je djelimično uzrokovano mišljenjem da su oni uvukli Hrvatsku u nepotreban rat."

Neslaganje sa Tuđmanovom politikom prema Bosni i Hercegovini dovelo je u martu 1994. da HDZ napusti nekoliko njegovih funkcionera. U januaru 1994. u Saboru je došlo do svađe svećenika Tomislava Duke i Antuna Vrdoljaka, koji je tada bio direktor hrvatskog radija i televizije. Duka je osporio Vrdoljakove pretjerane izvještaje o nasilju Muslimana i njegovu tendencioznu interpretaciju Izetbegovićevog filozofskog djela "Islamska deklaracija"... "Vrdoljajk je pokušao dokazati da je rat u Bosni bio neizbježan rezultat "muslimanske fundamentalističke politike". Otac Tomislav Duka je predlagao obnovu hrvatsko-muslimanske saradnje na putu do ujedinjene Bosne i Hercegovine. U intervjuu koji je nakon toga dao Mati Bašiću, novinaru Globusa, Duka je rekao: "Bosna je nedjeljiva! Bosna i Hercegovina je jedinstvena jedinica u kojoj žive različite etničke, religiozne i kulturne zajednice, zajednice koje već hiljadu godina dokazuju da mogu živjeti zajedno usprkos unutarnjim konfliktima."

Ovako Norman Cigar piše u devedesetim: "Za razliku od sadašnjih kršćanskih političara Katolička crkva u Hrvatskoj bila je među onima koji su najranije i najodlučnije kritikovali antiislamnsku politiku Tuđmanovog režima. U pozivu na mir u maju 1993., koji je uslijedio nakon prvih okršaja HVO-a i Armije BiH, kardinal Franjo Kuharić izrazio je svoje zaprepaštenje. On je za sukobe u Bosni i Hercegovini okrivio lokalne hrvatske vlasti jer je govorio o ratnim zločinima HVO-a nad Muslimanima", napisao je. Historija će zapamtiti brutalno uvredljiv odgovor kardinalu Kuhariću od Mate Bobana, inače osuđenog kriminalca i saradnika jugoslavenske vojne službe KOS. Gojko Šušak, nekada saradnik UDB-e, Tuđmanov ministar odbrane, je tada cinično poručio kardinalu Kuhariću da "ode u Hercegovinu da bi postao bolje informiran". Da je tamo i otišao, kardinal je mogao naći konclogore u koje su bacani Bošnjaci Muslimani od Dretelja do Heliodroma, a uz put bi sretao kolone protjeranih Bošnjaka koji su pod budnom paskom Tuđmanove vlasti iz zapadne Hercegovine iseljavani u zemlje Zapada.

Opozicionar Dražen Budiša kritkovao je žestoko politiku Tuđmana i Bobana: "Muslimani bi mogli postati naši najveći neprijatelji, ali samo našom greškom", rekao je i predložio "pružanje ruke pomirenja Muslimanima". Globus je u augustu 1993. napravio analizu bijedne propagande HVO-a, njegove antiislamske politike i negativnog i pogubnog utjecaja na politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.  

Fra Petar Anđelović, provincijal Bosne Srebrene, pratio je u ljeto 1993. Aliju Izetbegovića za vrijeme njegove diplomatske misije u Vatikanu. Tražili su podršku za Bosnu i Hercgovinu, a fra Petar Anđelović je govorio protiv koncentracionih logora kojima su upravljali Hrvati. Upitan da li je posjetio neke od njih, sarkastično je odgovorio: "Posjeta logorima je privilegija povlaštenih. Ja sam to htio, ali mi nisu omogućili. Prema svjedočenjima očevidaca, takvi logori postoje i tamo se događaju ružne stvari", rekao je fra Anđelović u intervju za Posavski glasnik u septembru 1993. godine. On je u istom intervjuu kritkovao medije u Hrvatskoj zbog laži: "Lažne informacije slabo pomažu u propagandnom ratu. Istina kasnije trjumfuje, ali šteta od tih lažnih informacija postaje čak i veća." Zatim je ustvrdio ono što je bilo vidljivo i golim okom: "Oni (Armija BiH) nisu rušili vjerske objekte, za razliku od sprskih i hrvatskih jedinica".

Užasne slike izgladnjelih Bošnjaka logoraša u hrvatskim koncentracionim logorima u Zapadnoj Hercegovini obišle su i zgrozile svijet. Tuđman je tada doživio da ga osuđuju i izbjegavaju evropski lideri. 

U novembru 1993. je srušen Stari most u Mostaru, svjetski vrijedan spomenik po kojem je grad dobio ime.     

"Banjalučki biskup Komarica javno se susreo sa predstavnicima muslimanske zajednice u gradu da bi im iskazao solidarnost nakon rušenja dvije najstarije džamije", Arnaudije i Ferhadije, zabilježio je britanski novinar Johnatan Randal.  

Nakon sklapanja mira, propaganda je jenjavala, ali su režimski hrvatski mediji nastavili tretirati Herceg-Bosnu kao legitimno tijelo, što je bilo suprotno sporazumu u Washingtonu. Ekstremisti iz HVO-a krajem aprila 1994. minirali su i srušili džamiju u Livnu. Bijela kuća je bila šokirana ovim užasnim udarom na Vašingtonski sporazum koji su oni postigli.

Novinar Davor Butković u Globusu je zabilježio: "Štaviše, u julu 1994. godine, okorjeli antimusliman Dario Kordić, izabran je za vođu HDZ-a za Bosnu i Hercegovinu, usprkos jakim indinkacijama da je bio odgovoran za ratne zločine u centrlanoj Bosni". Izabran je uz odlučnu podršku Tuđmana. Bijela kuća je još jednom bila šokirana i ovim izborom. Da se podsjetimo dočeka ovog zločinca od najvišeg vrha HDZ-a na čelu sa Čovićem, nakon izdržane kazne presudom Međunarodnog suda u Hagu. Ni po čemu se to nije razlikovalo od Kordićevog izbora za lidera HDZ-a. David B. Ottoway u Washingtion postu piše: "U januaru 1994. Tuđman je ubacivao nove hiljade vojnika HV-a do kraja januara 1994. da bi se nosili sa sve boljom Armijom RBiH, koja je unaprijedila svoju organizaciju u drugoj polovini 1993. i nabavila više, uglavnom pješačkog oružja". "Međutim, usprkos pojačanjima iz Hrvatske", piše Norman Cigar, "pobjeda Armije RBiH na terenu i pojačana vojna pozicija Vlade u Sarajevu naspram HVO-a zaprijetili su Tuđmanu političkom katastrofom."  

U Međunarodnom sudu u Hagu osuđeni su posthumno Tuđman, Šušak i Bobetko za Udruženi zločonački poduhvat, kao i HDZ BiH. Presuđena je tzv. Šestorka na 111 godina zatvora za velikodržavne zločine počinjene nad svojim susjedima Bošnjacima. U Tuđmanovo vrijeme se o tim zločinima i presudama pred međunarodnim pravosuđem pisalo. U ovo Plenkovićevo vrijeme se uporno šuti o brojnim najgorim zločinima nad Bošnjacima, a izgovaraju se sve brutalnije laži protiv Bosne i Hercegovine.